Prilagodba djece na vrtić: Kako u vrtić bez straha

Početkom pedagoške godine, mnoga djeca po prvi put kreću u vrtić, što je za većinu njih prva i značajna promjena sredine. Roditelji se brinu kako će njihova djeca podnijeti rastanak, hoće li plakati, hoće li jesti, kako će se snaći i slično. Takve reakcije prisutne su kod većine roditelja i potpuno su normalne jer polazak u vrtić nije promjena samo za djecu, nego i za njih. Oni se također moraju prilagoditi da će njihovo dijete jedan dio vremena provoditi s drugim (na početku nepoznatim) ljudima. Prema Vigotskom, djeca su aktivni učenici kulture u kojoj žive, a vrtić je prvo mjesto za učenje s kojim se dijete susreće. Način na koji se djeca prilagođavaju na novu situaciju važno je za njihovo buduće cjeloživotno učenje.

Duljina prilagodbe na vrtić individualna je, no u svakom slučaju to je period kada dijete uspostavlja socioemocionalnu vezu s odgajateljem.

 

Većina djece, odlazak u vrtić, u početku doživljava vrlo stresno što se manifestira nizom emocionalnih, ponašajnih i tjelesnih reakcija. Ovisno o svom odnosu s roditeljima, stupnju i obliku privrženosti – djeca se različito nose sa stresom. Iako je to potpuno normalno, adaptacija je potrebna i djeci i roditeljima. U većini slučajeva, prilikom odvajanja djeteta i roditelja, prisutna je anksioznost – roditelji brinu o tome što će biti s njihovom djecom u vrtiću, dok se djeca osjećaju napušteno.

 

Privrženost i separacijska anksioznost

 

Općenito, privrženost je snažna emocionalna povezanost između dvoje ljudi, obično onih koji su jedno drugom posebni i važni u životu. Njihova interakcija izaziva ugodu i radost, a u stresnim trenucima njihova prisutnost može utješiti. U dječjoj psihologiji, riječ je o emocionalnoj vezi između djeteta i njegovog skrbnika, a ta veza razvija se s vremenom kroz interakciju.

 

Prva faza predprivrženosti traje do 2. mjeseca života, a u toj fazi dijete pozitivno reagira na svako ljudsko lice. Druga faza nastanka privrženosti traje od 2. do 8. mjeseca tijekom koje djeca pozitivno reagiraju, odnosno privržena su samo poznatim osobama. U trećoj fazi, između 8. i 24. mjeseca, dolazi do jasno usmjerene privrženosti, najčešće prema majci. U toj dobi dijete pokazuje separacijsku anksioznost, odnosno tjeskobu prilikom odvajanja – plače i buni se, no majčin povratak ga smiruje. Drugim riječima dijete svoju privrženost izražava emocijama sreće kada je majka u blizini i emocijama straha i tuge kada majka odlazi. Nakon 24. mjeseca, kada dijete dovoljno sazri da razumije neke činitelje koji utječu na roditeljske odlaske. Tada dijete shvaća da mame nema samo neko vrijeme dok nešto ne obavi, ali da će se sigurno vratiti pa se „prosvjedi“ oko odvajanja smiruju.

 

Mnoga djeca kreću u vrtić između 6. i 18. mjeseca života. Upravo je to period u kojem dijete prolazi fazu maksimalne privrženosti roditelju. Iz tog razloga ne čudi što je prilikom odvajanja prisutna, ranije spomenuta „separacijska anksioznost“. Riječ je o nervozi, nesigurnosti i nezadovoljstvu koje doživljava dijete (ali i roditelji) prilikom odvajanja. Ovakvi doživljaji se još nazivaju i „strah od odvajanja“.

 

Svakom je djetetu potrebno neko vrijeme da se prilagodi novoj sredini, upozna odgajatelje i nove prijatelje. Nekoj je djeci potrebno kratko vrijeme da bi se prilagodila, dok je nekoj potrebno duže vrijeme. Također, neka djeca reagiraju na odvajanje od roditelja i boravak u vrtiću vrlo burno, dok druga lako prihvate novu situaciju, bez većih promjena u ponašanju.

 

Mnogi se pitaju, postoji li određeno vrijeme koje je potrebno za prilagodbu. Međutim, na to pitanje je nemoguće dati konkretan odgovor. Svako dijete je svijet za sebe i faza prilagodbe može biti duža ili kraća. U svakom slučaju važno je da roditelji budu strpljivi te da daju sve od sebe kako bi se prilagodba odvila što brže i „bezbolnije“

 

Jedan od dobrih načina pomaganja djeci oko prilagodbe jest da roditelj bude prisutan s djetetom u vrtiću prvih nekoliko dana te da postepeno skraćuje svoj ostanak sve dok, na kraju, dijete ne bude u mogućnosti ostati samo.

 

Važno je razumjeti dječji strah te im pokazati da će roditelji uvijek biti uz njih čak i ako su nekoliko sati odsutni. Treba im pokazati da će u vrtiću upoznati mnogu drugu djecu i steći prijatelje te da to ne znači kako ih se roditelji žele riješiti. Dugim riječima, važno je imati i pokazati razumijevanje, ali istovremeno biti čvrst, dosljedan te im uliti povjerenje da će se mama i tata vratiti po njih nakon nekog vremena.

 

Najčešće reakcije na vrtić

 

Prvih nekoliko dana ili tjedana, dok se dijete prilagođava na novi raspored, sredinu i ljude, mogu biti teški i za dijete i za roditelja.

 

Emocionalne reakcije koje dijete doživljava, najčešće su strah i tuga, no mnoga djeca pokazuju i izraženu ljutnju i to ne samo prilikom odvajanja od roditelja nego i pri ponovnom susretu. Budući da većina djece ne može verbalno izraziti svoje emocije, one se očituju na različite načine. Mnogi svoje emocije izražavaju ponašajnim reakcijama; plaču, viču, udaraju, odbijaju jelo i kontakt s drugom djecom ili odgajateljicama i sl. Neka djeca se suzdržavaju od bilo kakvog izražavanja emocija, no one se tada manifestiraju u tjelesnim reakcijama: glavoboljom, bolovima u trbuhu, povraćanjem iako nisu bolesna, poremećajima jedenja i/ili spavanja i sl. Također, ponekad se događa i regresija u ponašanju, odnosno povratak na ranije faze razvoja. Drugim riječima, ponekad se djeca, koja su prohodala, vraćaju u fazu puzanja ili oni koji su prestali nositi pelene – ponovno imaju potrebu za njima. Takve reakcije odgovor su djeteta na stres i prolaznog su karaktera, one će nestati kada se dijete prilagodi i navikne na novu sredinu te kada se tamo bude osjećalo sigurno.

 

Vrijeme potrebno za to uvelike ovisi o starosti djeteta, dosadašnjim kontaktima s većim brojem djece i drugim odraslima, temperamentu djeteta, prethodnoj pripremi djeteta da će ići u vrtić, redovitosti dolaženja u vrtić i sl.

 

Kako olakšati prilagodbu

 

Vrlo je važno da imate pozitivan stav prema vrtiću. To se ne odnosi samo na ono što govorite, nego da to doista i mislite. Također, dobro je pričati mu o vrtiću kao lijepom i veselom mjestu gdje ima puno igračaka i gdje se djeca zabavljaju.

 

Prije nego što dijete treba krenuti u vrtić, dobro ga je pripremiti. Kratkotrajni ostanak s djedom i bakom, kako bi se dijete naviklo biti jedno vrijeme bez vas, jedan je od dobrih načina pripreme. Poželjno je i odlaziti do vrtića i igrati se na dječjem igralištu kako bi dijete upoznalo sredinu. Osim toga, pri samom polasku u vrtić, dobro je da roditelj neko vrijeme boravi s djetetom u vrtiću te da se postupno smanjuje to vrijeme, sve dok na kraju dijete ne bude sposobno boraviti u vrtiću samo bez roditelja.

 

Djetetu će se svidjeti i ako se pred njim budete hvalili svojim prijateljima kako je ono krenulo u vrtić i ako to prikažete kao nešto važno, lijepo i uzbudljivo.

 

Važno je održati obećanja koja dajete djetetu, odnosno ne treba ga „potkupljivati“ lažnim obećanjima. Ako ste mu rekli da ćete poslije vrtića ići na sladoled – onda ga doista odvedite na sladoled. Tako će ono naučiti da ga nećete iznevjeriti i imat će povjerenja da ćete se vratiti po njega u vrtić.

 

Također, djetetu treba reći kakav je dnevni raspored i što ga očekuje u vrtiću, nakon čega će roditelj doći po njega. Djetetu treba omogućiti da u vrtić ponese tzv. prijelazni objekt – predmet ili igračku koja će mu olakšati prilagodbu jer će ga podsjećati na dom te mu na taj način pružiti utjehu. Redoviti dolazak u vrtić stvorit će naviku i rutinu, što svakako olakšava prilagodbu, stoga je poželjno što manje izostajati iz vrtića osim ako je dijete bolesno.

 

Sami rastanci i odvajanje djeteta i roditelja trebaju biti kratki, mirni i odvažni. Najbolje bi bilo da ste smireni i da ne pokazujete svoju zabrinutost. Naime, djeca imaju izuzetnu sposobnost prepoznavanja i osjećanja roditeljevih emocija jer one im pomažu u tumačenju situacije. Ako dijete osjeti roditeljevu nesigurnost i strah – i sami će se tako osjećati. Djeca se u novim situacijama ne znaju ponašati pa opažaju i oponašaju svoje roditelje. Stoga je važno biti siguran u svoju odluku da dijete pohađa vrtić te da o vrtiću i odgajateljicama imate pozitivan stav. Nije poželjno da se rastanak s djetetom odgađa u nedogled, kao ni dugo smirivanje djeteta ili ponovno vraćanje, jer to će samo produljiti i djetetov plač. Osim toga, dijete će ubuduće plakati duže očekujući da ćete se vratiti. Isto tako, ne preporučuje se ni potajno iskradanje iz vrtića dok dijete ne gleda jer će to samo narušiti djetetovo povjerenje pa vam neće vjerovati ni kad mu budete rekli da ćete se vratiti.

 

Negativni komentari o vrtiću su također nepoželjni, a ono što posebno treba izbjegavati je plašenje i prijetnja vrtićem (npr. ako ne pojedeš sve, odvest ću te u vrtić). Po povratku iz vrtića, dobro je više vremena provoditi s djetetom, šetati, igrati se, pričati priče, pružati nježnost te pokazati interes za njegove doživljaje iz vrtića.

 

Vrlo je važno razumjeti da je faza prilagodbe za dijete zapravo faza otkrivanja jednog novog svijeta. Nije neobično da se djeca, kao i većina ljudi, boje nepoznatog, stoga mu trebaju roditelji da im budu oslonac. Pobrinite se da dijete uvijek ima na umu da ga volite najviše na svijetu i da na vas može računati.