Nacionalni propisi osobom sa invaliditetom smatraju pojedinca_ku sa urođenim ili stečenim oštećenjem vida, sluha, poremećajem u govoru i glasu, sa tjelesnim oštećenjem i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, intelektualnim ili kombiniranim smetnjama. UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom zabranjuje diskriminaciju prema toj populaciji odnosno prema osobama sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
Bosna i Hercegovina je prihvatila brojne dokumente koji zabranjuju različite vidove diskriminacije, pa i one po osnovu invaliditeta. Međutim, kako to izgleda u praksi i kako je biti žena sa invaliditetom u BiH, ispričala nam je Amela Talić, zaposlenica udruženja „Dlan“ u Zenici.
Njenu priču prenosimo u cjelosti:
„Život žena sa invaliditetom – problemi sa kojima se susrećemo su mnogobrojni. Samim time što ste žena u našem društvu znači da ste etiketirani da živite u sjeni muškarca, da ne donosite odluke same jer šta žena zna? Ako svemu tome dodate invaliditet onda je to dupli zid – pitanje šta žena zna? I uz njega ono – jadna ona niko je neće i kako će ona sama na svijetu? Na papiru se svi pozivaju na konvencije, zakone, prava… a u praksi ne možemo dalje od „mahalanja“ i sažalijevanja jer naše društvo nije doraslo ničemu boljem. Ako se osvrnem na sve rečeno, u pitanju je visok stepen diskriminacije na osnovu onoga što jeste odnosno na osnovu sudbinskog predodređenja za koje sami niste krivi. Diskriminacija je jer društvo nije savladalo barijere u ljudskim glavama, država ne ulaže dovoljno da prilagodi sve ili bar većinu aspekata života osobama sa invaliditetom, diskriminacija jer nemate samim tim mogućnost izbora – birate ono što vam je prilagođeno a ne ono što u osnovi želite, diskriminacija jer ljudi vas gledaju kroz vaš nedostatak a ne ono što možete i ono koliko vrijedite.
Ima u našem društvu svijetlih primjera. Kada to kažem mislim na ljude koji su se izborili sa stereotipima, ljude koji su izgradili sebe uz podršku porodice, učinili da život bude dovoljno kvalitetan da se ne osjećaju drugačije i manje vrijedno. Komentara sažalijevanja uvijek ima, ali sam ja sebe dovoljno izgradila da me ne dotiče, jer samim tim komentarom ljudi ne govore o meni ništa a o sebi samima kažu mnogo. Naravno, imam i ja dane kad sam emotivnija i kad drugačije shvatim, ali sam svjesna da sve to prođe, a da sam ja neko ko je jači od izgovorenih riječi. Zdravstvena zaštita je nešto na što mi svi imamo pravo, a da li je sistem prilagođen dalo bi se diskutovati. Prilagođenost zavisi od poteškoće i sredine u kojoj se nalazimo. Zenica je arhitektonski jedan od najprilagođenijih gradova u BiH, ali ako odemo u manje sredine čut ćemo da nemaju ono osnovno – prilaz zdravstvenim ustanovama, lift ili prilagođene krevete za osobe sa invaliditetom. Nevladin sektor posljednjih godina mnogo radi na otklanjanju svih vrsta barijera, idemo kao društvo naprijed malim koracima pa se nadam da će svima u skorije vrijeme biti lakše i bolje. Na kraju, nadam se da će bar generacije koje dolaze poslije mene srušiti barijere u glavama ljudi jer tamo ih je najviše, ali i da će država dobiti dovoljno sluha i senzibiliteta da prilagodi sve što je potrebno kako se osobe sa invaliditetom ne bi osjećale manje vrijednim, jer sama činjenica da imaju poteškoću dovoljno otežava život. Onda kada nađete svoj način da se borite i prilagodite život svojim poteškoćama, dajte nam bar mogućnost da u skladu sa situacijom budemo kvalitetni članovi zajednice, doprinosimo i gradimo bolju budućnost za sve.“
Tekst je nastao u sklopu kampanje “GLAS RAVNOPRAVNOSTI“, koji je Centar za ljudska prava ImpAct pokrenuo početkom marta/ožujka. Kampanja je obuhvatila informativno-edukativne tekstove o ženskim pravima, položaju žena kroz historiju uz osvrt na trenutni položaj žena u bosanskohercegovačkom društvu, te problemima sa kojima se susreću. Cilj kampanje je da razmotrimo da li i u kojoj mjeri je u BiH postignuta rodna ravnopravnost, te na koji način možemo smanjiti diskriminaciju.
