Pravosuđe u Bosni i Hercegovini je opterećeno brojnim problemima i po opštoj ocjeni ne ispunjava dužnosti koje su mu propisane zakonskom regulativom. Ono je presporo, dijelom nestručno, pod političkim je uticajem. Uporedo se zaboravlja na važan segment, da bez depolitizirane policije nama ni dobrog pravosuđa.
Piše: Almin Dautbegović, thebosniatimes.ba
Personalna rješenja u pravosudnim institucijama zadnjih mjeseci su umnogome „zabavljala“ javnost. Ko bi trebao biti glavni tužilac Tužilaštva BiH, ko predsjednik VSTV-a, kako bi trebao preurediti VSTV i slično, stvorilo je uvjerenje kod javnosti da će rješavanje ovih problema eliminisati sve ostalo zbog čega pravosuđe ne funkcioniše. VSTV bi se trebao podijeliti na tužilački i sudijski, kako bi se izbjeglo da jedni druge biraju. Personalne promjene bi trebalo osigurati „poštenje“ u rukovođenju visokim pravosudnim funkcijama. Uglavnom sve buduće promjene bi kreirala inostrana pamet uz formalno učestvovanje i naših, ali bez pokušaja da se izmiri konceptualna različitost u pristupu pravosuđa između dva entiteta. Problemi ostaju.
Nametnut je zaključak da je sva priča o pravosuđu smještena u Tužilaštvu BiH, Sudu BiH i VSTV koji zapravo i nisu bili dio redovnog pravosuđa sve do 2000 godine kada je Visoki predstavnik nametnuo Zakone o Sudu BiH, potom o Tužilaštvu BiH te svemu ostalom kako bi upotpunio rad novih pravosudnih institucija. Iste su „preživile“ kasniju apelaciju kod Ustavnog suda BiH izjavljenu od strane Republike Srpske, usmjerenu na dovođenje u pitanje nadležnosti ovih novostvorenih pravosudnih institucija koje po mišljenju apelanta ne proizilaze iz uređenja države po Dejtonskom sporazumu.
Svo ostalo pravosuđe, uobličeno u Općinske i Kantonalne sudove, Vrhovni sud Federacije BiH i prateća tužilaštva je u potpunosti zaobiđeno u kritikama, zaboravljeno u analizama funkcionisanja i prepušteno samom sebi.
Sve je u funkcioniranju redovnog pravosuđa problem. Najprije njegovo uokvirivanje u Kantone. O žalbama na presude prvostepenih sudova odlučuju Kantonalni sudovi i time je pravosuđe uokvireno u ovaj nivo vlasti. Mehanizmi koji bi osigurali kvalitet i ujednačavanje pravosudne prakse su potpuno izostali. Sudija pojedinac Općinskog suda je nadležan za suđenje za sva krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina, a to je većina djela u svakodnevnom životu. Ona preko10 godina sudi Kantonalni sud. Neki od tih sudova su premali, sa najviše 4 sudije za sve referate, pa se funkcionalna nadležnost u ranim fazama krivičnog predmeta dodjeljuje sudijama parničarima kako bi se za suđenje sačuvao sudija krivičar, što u startu dovodi do nekvalitetnog suđenja i upitnih presuda koje se ne mogu kvalitetno preispitati po pravnim lijekovima, jer se priča, kako je već rečeno, završava u Kantonu. Brojne su i druge primjedbe na organizaciju i rad sudova i tužilaštava za koje u ovom tekstu nema mjesta jer se autor namjerava baviti tezom korištenja tužilaštva i suda za potrebe dnevne politike, što bi dalje značilo da politika ima upliva u rad „neovisnog“ pravosuđa.
Iz brojnih kritika koje svakodnevno čujemo putem sredstava javnog informisanja, od znanih i neznanih autoriteta, manje ili više upućenih, stanje u pravosuđu bi se moglo sumirati pod nekoliko zajedničkih imenitelja.
Pravosuđe je presporo. Predmeti se ne rješavaju sa principijelnom dosljednošću. U tom pravcu najbrojnije su kritike rješavanja predmeta ratnih zločina čije nerješavanje opterećuje odnose konstitutivnih naroda jer su svakom „njihovi zločinci“ dobri momci koji su radili dobrobit svog naroda, a pravi zločinci su „oni drugi“. Ovaj problem sa predmetima ratnih zločina je nerješiv bez obzira na dokaze koji bi kompromitovali bilo kojeg optuženog. Zapravo dnevna politika nalaže nacionalnim vođama da brane svoje, kako bi zadržali političku moć i potporu svog naroda. Zaključujem da su građani u Bosni i Hercegovini svojevrsni taoci predmeta ratnih zločina i tek kad se svi predmeti riješe, stvoriće se pretpostavke za razumno dogovaranje o pravosuđu. Kako sad stvari stoje to se neće desiti uskoro.
Strukturalni dijalog je, iako nema zvaničnog priznanja, propao. Sva rješenja koje je ponudio strukturalni dijalog morala bi se prihvatiti konsenzusom. Kako postoje dijametralno drugačija viđenja preuređenja pravosuđa između dva entiteta te stranih ambasada i OHR-a s druge strane, praktično je ova priča završena jer RS može svojim neslaganjem sa predloženim rješenjima blokirati izmjene postojećeg pravosuđa, što se i desilo.
„Neovisnost“ rada policije
Priča o isljeđivanju kriminala, otkrivanju počinilaca krivičnih djela, dokumentovanje i dokazivanje kao priprema za dalji rad tužilaštava počinje od policije čiji (ne)rad se malo ili nimalo ne navodi u analizi funkcionisanja pravosudnog sistema. Kao da je neko htio carskim rezom izdvojiti policiju iz svega i prostor za kritiku je ostavljen uglavnom oko izbora rukovodećih ljudi, komesara i ministra unutrašnjih poslova.
Međutim sve dobro i sve loše, naročito u pravosuđu, počinje od policije. Struktura zaposlenih je usko vezana sa strankom na vlasti koja prilikom raspisanih konkursa za zapošljavanje ima ključnu ulogu u odabiru budućih krim- inspektora a koji se pak biraju da bi bili „čuvari tekovina“. Čuvati postojeće strukture na vlasti je imperativ, a to se radi tako što se u procesu isljeđivanja zaobilaze oni bliski stranci na vlasti, a po svaku cijenu se procesuiraju politički protivnici. Kako to izgleda u praksi pokazaćemo vam kroz nekoliko primjera iz Zeničko-dobojskog kantona.
Fuad Kasumović u to vrijeme aktuelni gradonačelnik Zenice koji je osvojio glasove građana uprkos protukandidatu dominirajuće SDA i nakon isteka četvorogodišnjeg mandata se namjeravao kandidovati za još jedan četvorogodišnji mandat na lokalnim izborima 15.11.2020. godine. Pokušaj njegove eliminacije nije išao kroz politički marketing kandidata iz SDA već kroz brojne krivične prijave. Ukupno 42 krivične prijave je zenički MUP po kazivanju Kasumovića dostavio Tužilaštvu ZDK. Za divno čudo niti jedna od 42 prijave nije prošla dalje od Tužilaštva koje i nema baš visoku ljestvicu potrebnu da bi se neko optužio. Ta 42 promašena predmeta motivirana su političkom diskvalifikacijom Kasumovića koji je jedini mogao dobiti više glasova od SDA kandidata. Možete zamisliti koliki je broj policijskih službenika radio na 42 predmeta, koliko potrošenih radnih sati, energije koja se umjesto toga mogla i morala utrošiti na pronalaženje dilera drogom ili preispitivanjem javnih tendera koji su obogatili pojedince. Nema govora o uspješnoj reformi pravosuđa bez da se reformiše policija.
Slučaj drugi: Refik Kurgaš, uspješni biznismen i političar političke partije A-SDA osumnjičen da je imao odnos sa maloljetnom djevojčicom, ekspresno je uklonjen sa političke scene i pritvoren na mjesec dana. Nakon isteka mjesec dana pritvor mu je ukinut i jasno je bilo da od slučaja nema ništa, jer inače ne bi ni došlo do ukidanja pritvora. Potvrdu promašenosti slučaja daje postupajući tužilac koji nudi nagodbu na godinu dana. „Hajde Refiku, poslovan si čovjek, imaš para, nagodi se, plati i zaboravi, aludirajući da se kazna zatvora do jedne godine može pretvoriti u novčanu po sistemu 100 KM – jednako jedan dan zatvora. Niko ionako ne vjeruje u optužnicu, govorili su Refikovi prijatelji nagovarajući ga da prihvati racionalno rješenje.
Kurgaš je rezolutno odbio ponudu, smatrajući da bi ga i mala kazna „uprljala“ u javnosti, ne znajući da je istu trebao objeručke prihvatiti jer je promjena uslijedila nakon što su se, po njegovom kazivanju, upleli politički moćnici iz vladajuće stranke, ali i njegove bivše stranke koji sad participiraju u vlasti. U nastalom preokretu izrečena mu je kazna zatvora od 7,5 godina od 8 mogućih koliko iznosi zakonski maksimum. Sve se odvijalo ekspresno pred izbore, uz žurbu suda da to što prije završi po cijenu kršenja svih prava optuženog, među kojima je i pravo da prati vlastito suđenje. U vrijeme korone, nakon samoizolacije propisane rješenjem nadležnih, podvrgnut je testu čiji rezultati nisu bili poznati u vrijeme suđenja pa je tražio odlaganje. Čak i u sistemima koje imaju lošije pravosuđe od naših, ako je pretpostavi da i takvih ima, nikada se nije desilo da se sudi bez prisustva optuženog.
Senaid Begić ambiciozni i mladi predstavnik opozicione SDP u Zenici, biva osuđen na kaznu zatvora od 4,5 godine. Njegov grijeh je što nije vratio mobitel nakon prestanka funkcije koju je obavljao, mobitel koji je u momentu vraćanja bio bezvrijedan, a uporedo je naplatio troškove dolaska na posao mada je po pretpostavci tužioca mogao stanovati u Zenici, učinile su ga najkriminalnijom službenom osobom u ZDK. Nikada nije izrečena strožija presuda za zloupotrebu službenog položaja u pravosuđu ovog kantona. Zašto? O ovom političaru se i ranije pisalo u negativnom kontekstu te mu se pripisivale brojne malverzacije i radnje za koje nikada nije optužen. Upućeni kažu da je ova presuda zapravo kazna za radnje koje je počinio ali nije optužen!? Pa kakvo je to pravosuđe u kojem se ne može dokazati ono za što kažu da je očito i sigurno. Uostalom zašto bi se bilo šta i dokazivalo. Kada zatreba da se neko politički eliminiše, osudiće se za bilo šta što policiji i tužiocima padne na pamet imalo to ili ne veze sa zdravim razumom.
U kuloarima se priča o zloupotrebljenim milionskim sredstvima, tenderima naštimanim podobnim i svemu ostalom a najstrožija presuda je izrečena za zloupotrebu od 1 KM koliko je vrijedio amortizovani mobitel nakon 2,5 godina korištenja.
Svaki početak pravosudne priče ne počinje u tužilaštvu već od policiji. I policija je dio pravosudnog sistema barem u onom djelu u kojem asistira tužilaštvu. Kada to bude shvaćeno, preispitaće se ko radi na istragama u policiji, zaviriće se njihove imovinske kartone i zapitati odakle policajcima skupocjeni automobili i nekretnine koje ne bi mogli steći od plate. Možda se neko i zapita zašto nisu procesuirani pojedinci koji su na tenderima zaradili milione gradeći potemkinova sela, puteve koje nikuda ne vode i mostove preko ničega, što je čuvena rečenica iz filmske obrade priče o Falkoneu. Organizacijom policije koja bi bila u funkciji isljeđivanja svih bez obzira ko su je osnovna pretpostavka da se dalje preuređuje tužilaštvo i sud. Bez organizovane, stručne i poštene policije nama ni dobrog pravosuđa.
