Zakon o zaštiti na radu bi prije svega trebalo da nametne obavezu poslodavcima da u skladu sa obimom proizvodnje zaposle dovoljan broj radnika, s ciljem osiguranja njihove sigurnosti i zaštite zdravlja.
Ni u jednoj kompaniji iz metalskog sektora u Zeničko-dobojskom kantonu stanje nije idealno, posvuda se bilježi više ili manje povreda na radu, što je prije svega posljedica zloupotrebe odredbi Zakona o radu, kolektivnih i ugovora o radu, od strane poslodavaca, ukazuje Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona.
„Ne može se rad obavljati na siguran način bez angažovaja dovoljnog broja izvršilaca, a to je ono što poslodavci, gledajući iz perspektive svog finansijskog interesa, izbjegavaju“, pojašnjava Mujkanović.
Novi zakon predviđa i novi institut u oblasti zaštite na radu, procjenu rizika u proizvodnji. Sindikat traži da se procjena rizika ne može poveriti poslodavcima, već isključivo nezavisnim stručnim ustanovama. S obzirom na ponašanje poslodavaca u metalskom sektoru, očekuje se i da kaznene odredbe ovog zakona budu veće. Sadašnji raspon predviđenih kazni za prekršaje u oblasti zaštite na radu kreće se između hiljadu i 15 hiljada maraka.
„Osim toga, kazne bi se trebale vezati i za broj radnika kod određenog poslodavca, jer nije isto kad Zakon prekrši poslodavac sa 30 i onaj sa dvije ili tri hiljade radnika“, dodaje predsjednik Sindikata metalaca ZDK.
Primjedbe Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona na Zakon o zaštiti na radu, koje je podržao i Savez samostalnih sinidkata BiH, nisu prihvatili zastupnici Predstavničkog doma, pa bi se isto moglo desiti i kod njegovog potvrđivanja na sjednici Doma naroda. Sindikat će međutim na njima insititrati, tim prije što je novim zakonom predviđeno osnivanje Vijeća za zaštitu na radu, sa podjednakim brojem predstavnika menadžera, radnika i Vlade.
PRIMJEDBE, PRIJEDLOZI, SUGESTIJE NA PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI NA RADU
- U članu 8. zakona dodaje se novi stav 2. koji glasi:
„Nijedna odredba ovog zakona se ne može tumačiti tako da isključuje ili ograničava pravo sindikata da učestvuje u uređivanju i unapređenju sigurnosti i zdravlja na radu, i da u tom smislu poduzima odgovarajuće aktivnosti “.
Obrazloženje: Predloženu dopunu je opravdana ako želimo osigurati da uloga sindikata u uređivanju i unapređivanju sigurnosti i zdravlja na radu bude aktivna, a ne pasivna ili formalna.
- U članu 22. stav 1. zakona dodaje se nova alineja b) koja glasi:
„angažuje dovoljan broj radnika s ciljem osiguranja obavljanja poslova i radnih zadataka na siguran i bezbjedan način“.
U istom stavu u alineji „i)“ iza riječi „rizici po zdravlje“ dodaju se riječi „najmanje jedanput u dvije godine“, i ostatak teksta se nastavlja.
Obrazloženje: Izuzetno bitan aspekt sigurnosti i zdravlja na radu kojem se apsolutno ne posvećuje odgovarajuća pažnja, je osiguranje dovoljnog broja izvršilaca shodno potrebama posla odnosno procesa rada. „Manje izvršilaca = više povreda“ – problem je koji je naročito izražen u proizvodnim djelatnostima, gdje radnici sve više trpe posljedice funkcionalne fleksibilnosti. Angažovanje dovoljnog broja radnika je temeljna pretpostavka osiguranja adekvatnog nivoa sigurnosti i zdravlja na radu, posebno na radnim mjestima sa povećnim rizikom, bez toga je iluzorno govoriti o zaštiti na radu. Angažman dovoljnog broja izvršilaca se mora osigurati kako bi se svim radnicima omogućilo nesmetano obavljanje radnih obaveza, na siguran način, bez prekomjernog opterećenja, kao i korištenje njihovih zakonskih prava (objedovanje, odmori, odsustva, bolovanje i sl.), a da zbog toga ne trpe njihove radne kolege (zloupotrebom aneksa ugovora o radu, prekovremenog rada ili preraspodjele, proširenjem obaveza i radnih zadataka, zloupotrebom člana 108. Zakona o radu itd.) što je u praksi vrlo raširena pojava. S tim u vezi treba pomenuti jedan općeprihvaćeni pravni stav iz njemačke sudske prakse, koji govori o posebnoj kategoriji prava radnika – pravo na zapošljavanje dovoljnog broja radnika za ispunjavanje njegovih obaveza iz ugovora o radu, na siguran način:
„Ako radnik svoj posao može obavljati samo zajedno sa drugim radnicima ili uz njihovu pomoć, poslodavac mora imati obavezu da te druge osobe stoje na raspolaganju. Izlaganja tuženika da bi tužitelj htio uticati na odluke tuženika kao poduzetnika, jer da je zapošljavanje određenog broja radnika samo njegova stvar, nisu prihvatljiva. Shodno načinu nametanja obaveza tuženi se sam obavezao omogućiti zaposleniku obavljanje njegova posla. Posljedica te slobodno odabrane obaveze jest da tuženik mora stvoriti pretpostavke za obavljanje posla u skladu sa ugovorom.“ (Presuda Radnog suda Wilhelmshaven od 23.09.2004. godine, u Der Betrieb, br. 15/2005, str. 833, Duesseldorf, Njemačka).
Nadalje, predloženom dopunom alineje „i)“ u stavu 1. istog člana upotpunjuje se ova norma, odnosno precizira obaveza poslodavca da najmanje jedanput u dvije godine osigura periodični ljekarski pregled radnicima koji obavljaju poslove sa povećanim rizikom, kako je to definisano i važećim zakonom.
- U članu 23. stav 5. zakona iza riječi “povjerenika za zaštitu na radu” dodaju se riječi “i sindikat”.
Obrazloženje: vidjeti član 8. prijedloga Zakona.
Također, u članu 23. dodaje se novi stav 6) koji glasi:
“Kod poslodavca koji zapošljava više od 50 radnika, a kod kojeg postoje poslovi sa povećanim rizikom, procjenu rizika iz stava 2. ovog člana vrši ovlaštena organizacija za zaštitu na radu”.
Obrazloženje: Predloženim izmjenama obezbjediće se veća stručnost ali i objektivnost prilikom procjene poslova sa povećanim rizikom. Ovo je od izuzetne važnosti sa aspekta poduzimanja adekvatnih preventivnih mjera za otklanjanje, odnosno smanjivanje rizika po radnike koji rade na ovim poslovima. Prevencija rizika često podrazumijeva značajne investicije, odnosno troškove. To može biti motiv poslodavcu da procjeni rizika pristupi iz vizure svog materijalnog interesa, dajući težište na finansijski aspekt i manje troškove, umjesto na veći stepen zaštite na radu.
- U članu 33. stav 4. iza riječi “poduzimanja” dodaju se riječi “ili u opravdanim slučajevima, nepoduzimanja”, i ostatak teksta se nastavlja.
Obrazloženje: Predloženom dopunom u stavu 4. ovog člana izbjegla bi se mogućnost sankcionisanja radnika zbog nepoduzimanja mjera iz stava 3. istog člana, ako bi poduzimanjem takvih mjera sebe ili druge radnike doveo u neposrednu opasnost.
- Iza člana 49. zakona dodaje se novo poglavlje „ODBOR ZA ZAŠTITU NA RADU“, i novi članovi 50., 51. i 52. koji glase:
Odbor za zaštitu na radu
Član 50.
(1) Kod poslodavca koji ima više od 50 zaposlenih obavezno se formira Odbor za zaštitu na radu (u daljem tekstu: Odbor) kao savjetodavno tijelo poslodavca.
(2) Odbor ima jednak broj predstavnika radnika ili sindikata, i poslodavca, a članovi Odbora su obavezno radnik za zaštitu na radu i povjerenik za zaštitu na radu.
(3) Postupak izbora članova Odbora utvrđuje poslodavac pravilnikom iz člana 23. ovog zakona.
Zadaci Odbora
Član 51.
(1) Odbor ima zadatak da podstiče stalno unapređivanje zaštite na radu i u tom cilju učestvuje u planiranju i praćenju primjene pravila iz oblasti zaštite na radu, obavještavanju i obrazovanju radnika u toj oblasti i predlaže mjere i akcije za sprječavanje povreda na radu i profesionalnih oboljenja.
(2) Poslodavac je obavezan razmotriti prijedloge Odbora i ukoliko ih ne prihvati navesti razloge neprihvatanja prijedloga.
Način rada Odbora
Član 52.
(1) Odbor se sastaje najmanje jednom u tri mjeseca, a na svoje sjednice, po potrebi, može pozivati vanjske eksperte i predstavnike inspekcijskih organa.
(2) Način rada Odbora utvrđuje se poslovnikom o radu kojeg donosi Odbor.
Obrazloženje: Obzirom da su predložene odredbe već postojale u svim ranijim verzijama ovog zakona, a imajući u vidu značaj Odbora za zaštitu na radu, čiji je zadatak stalno unapređivanje zaštite na radu, učestvovanje u planiranju i praćenju primjene pravila iz oblasti zaštite na radu, obavještavanje i obrazovanje radnika u toj oblasti, predlaganje mjera i akcija za sprječavanje povreda na radu i profesionalnih oboljenja, opravdano je da se date odredbe ponovo ugrade u tekst ovog zakona. Postojanje ovog tijela je svrsishodno i neophodno i iz razloga što teret poslova iz oblasti zaštite na radu ne mogu nositi isključivo radnik za zaštitu na radu i povjerenik za zaštitu na radu, posebno kada su u pitanju velike kompanije. Samo sinergijom svih aktera i zajedničkim djelovanjem radnika za zaštitu na radu i povjerenika s jedne strane, te Odbora s druge strane može se postići puna efikasnost u ostvarenju zajedničkog cilja – sigurnost na radu.
- U članu 45. zakona stav 1. u alineji c) iza zareza dodaju se riječi
„i od njih traži mišljenja i prijedloge u vezi sa unapređivanjem sigurnosti i zdravlja na radu“.
Obrazloženje: Predloženom dopunom ove odredbe utvrđuje se da povjerenik za zaštitu na radu ima i obavezu da, od radnika koji su ga birali odnosno imenovali, traži mišljenja i prijedloge u vezi sa unapređenjem zaštite na radu, jer isključivo na taj način može adekvatno obavljati svoju funkciju predstavnika radnika.
- U članu 53. stav 3. zakona iza riječi „ propisa o radu“ se stavlja tačka i ostatak teksta se briše.
Obrazloženje: Stavom 1. ovog člana je definisano da radnik ima pravo da odbije da radi ako „smatra“ da mu prijeti neposredna opasnost po život i zdravlje. Drugim riječima, za odbijanje rada relevantan je subjektivni osjećaj radnika da li se smatra ugroženim ili ne, a ne da li mu zaista prijeti opasnost, što radnik u jednoj rizičnoj situaciji, stanju uzbuđenja, stresa ili straha nikako ne može sa apsolutnom sigurnošću znati. U tom smislu smatramo opravdanim brisanje spornog dijela odredbe stava 3., jer bi u protivnom postojala kolizija sa stavom 1. istog člana, a radnici, bojeći se eventualnih sankcija, u praksi ne bi ni smjeli koristiti pravo definisano ovim članom, čime bi ono postalo iluzorno.
- U članu 59. zakona brišu se riječi “ukoliko takvo radno mjesto postoji kod poslodavca”, kao i zadnja rečenica “Ukoliko takvo mjesto ne postoji, primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o radu“.
Obrazloženje:
Prije svega, zadnja rečenica ovog člana je, pravo gledano potpuno suvišna. Zakon o radu je samostalan imperativni pravni akt i za primjenu njegovih odredbi nisu potrebne upućujuće odredbe drugog zakona. Drugo, iz sporne formulacije se jasno naslućuje namjera da se radniku za kojeg poslodavac (???) utvrdi da za njega nema drugog odgovarajućeg radnog mjesta prema njegovim zdravstvenim sposobnostima, otkaže ugovor o radu u skladu sa članom 96. stav 1. Zakona o radu. Ovakvo rješenje nije humano, pogotovo što, u većini slučajeva, do pogoršanja ili narušavanja zdravstvenog stanja radnika odnosno umanjenja njegove radne sposobnosti upravo i dolazi zbog dugotrajne izloženosti teškim uslovima rada, što je posebno izraženo u realnom sektoru. Umjesto da za svoj rad, žrtvovanje i zalaganje bude nagrađen, radnik bi prema spornoj formulaciji bio suočen sa otkazom ugovora o radu, što je nedopustivo.
- U članu 72. zakona stav 2. se mijenja i glasi:
„O skraćivanju radnog vremena u smislu stava 1. ovog člana odlučuje federalno odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rad na zahtjev poslodavca, inspektora rada ili sindikata.“
Obrazloženje: Predloženom izmjenom se precizira koje ministarstvo odlučuje o skraćivanju radnog vremena, te se istovremeno ostavlja mogućnost i sindikatu i inspektoru rada da podnese zahtjev za skraćivanje radnog vremena (identično rješenje se nalazi u Zakonu o radu, član 37. stav 3.).
- U članu 73. zakona iza riječi “rizika nesreće i povrede na radu” dodaje se “profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi sa radom” i ostatak teksta se nastavlja.
Obrazloženje: Smatramo opravdanim da poslodavac, pored rizika od nesreće i povrede na radu, radnike koji rade na poslovima sa povećanim rizikom osigura i od rizika profesionalnog oboljenja i oboljenja u vezi s radom, što je vrlo česta pojava.
- U članu 86. stav 1. tačke 4. i 5. prebacuju se u član 83. stav 1.
Obrazloženje: Predloženom izmjenom bi se povećao iznos kazne za prekršaje koji su propisani članom 86. stav 1. tačka 4. i 5., a koji se odnose na neosiguravanje sredstava i opreme zaštite na radu odnosno njihovo neodržavanje u ispravnom stanju, što smatramo vrlo ozbiljnim prekršajem, ujedno i vrlo čestim, koji treba biti oštrije sankcionisan.
Generalna primjedba
Sankcije za kršenje odredbi ovog zakona su niske i u praksi bi mogle dovesti do situacije da je poslodavcima isplatnije platiti kaznu nego izvršavati obaveze temeljem ovog zakona. Ovo se posebno odnosi na poslodavce sa većim brojem radnika (a ima ih koji zapošljavaju i nekoliko hiljada radnika), što bi u dijelu kaznenih odredbi trebao posebno potencirati, odnosno visinu sankcije na odgovarajući način vezati za broj radnika kod poslodavca. Nije i ne može biti isto kada zaštitnu opremu svojim radnicima ne osigura poslodavac koji ima 10 radnika i poslodavac koji ima 1000 ili više radnika.
- U članu 89. riječ “dvanaest” zamjenjuje se sa riječju “šest”.
Obrazloženje: Obzirom da se radi o vrlo bitnim podzakonskim aktima, do čijeg donošenja će praktično biti odložena primjena zakona, rok od 12 mjeseci za njihovo donošenje je isuviše dug.
