Ključno pitanje koje postavljaju mnogi u BiH jeste kada ćemo se oporaviti od ekonomske krize izazvane koronavirusom. Odgovor je sljedeći: Nećemo se svi oporaviti u isto vrijeme!
Bogati će se, u prosjeku, oporaviti znatno ranije, počevši možda već od drugog dijela ove godine, dok će radnička klasa godinama trpiti posljedice krize, a nejednakost će dodatno porasti.
To će biti direktna posljedica mjera koje će poduzeti Vlada Federacije, ali i druge vlade u BiH.
Novac prvo ide najbogatijima
Naime, ako izuzmemo trenutne mjere čiji je cilj smanjenje broja otkaza, Vlada Federacije je kao jedinu mjeru oporavka nakon zdravstvene krize najavila je uspostavu garantnog fonda od oko 100 miliona KM koji bi trebao garantovati za kredite od oko 500 miliona KM za kompanije, pod povoljnim uslovima.
Vlada se, dakle, odlučila za nešto što se zove “trickle down” metod u ekonomiji. Ovaj metod podrazumijeva da, ako ekonomiju zamislimo kao piramidu i ako u nju s vrha ubacimo veliki iznos novca, taj novac će se dalje raspoređivati na cijelu ekonomiju.
Drugim riječima, vlada i banke dat će ogroman novac pod povoljnim uslovima onima koji već imaju najviše novca – vlasnicima kompanija, pri čemu će najveći dio dobiti najveće kompanije. Od njih će se očekivati da povećavaju proizvodnju i na taj način dižu privrednu aktivnost pa samim tim i primanja radnika.
Problem je u tome što su iskustva brojnih država pokazala da ovaj metod daje vrlo ograničene rezultate u rastu ekonomije, ali s druge strane dovodi do drastičnog povećanja nejednakosti unutar društva.
Najveći dio novca se zadržava u gornjim redovima i nikad ne stigne do najnižih slojeva, odnosno radnika, pa samim tim javna potrošnja ima vrlo mali rast. Zbog toga je rast bruto-društvenog proizvoda dosta spor. Drugim riječima, oporavak za većinu ljudi traje predugo.
Povećanje proizvodnje
Uglavnom, Vlada i banke će podijeliti povoljan novac pa će vlasnici brojnih kompanija praktično vrlo brzo izaći iz krize. Oni će tim novcem širiti proizvodnju, čime će se dio novca od njih preljevati i na druge kompanije, koje možda neće biti obuhvaćene vladinim programom.
Naprimjer, ako neko odluči da gradi novu fabriku, trebat će mu građevinska firma, ako neko širi proizvodnju trebat će mu više sirovina, a svima će trebati i razne druge usluge.
To će voditi rastu proizvodnje, izvoza i snabdijevanja tržišta. Osim toga, pojačana proizvodnja vodit će i rastu poreskih prihoda, pa bi i budžetski korisnici mogli osjetiti olakšanje u relativno kratkom periodu, a svakako će profitirati i finansijski sektor, odnosno banke.
Radnici će najlošije proći u cijelom ovom procesu. Evo zašto!
Kompanije koje budu dobijale novac i širile proizvodnju neće imati obavezu povećanja plata radnicima. Radnici koji već rade u tim kompanijama nemaju nikakav razlog da očekuju rast primanja, već će se od njih vjerovatno tražiti da budu sretni što imaju posao i mnogi od njih će raditi za manje novca nego do sada.
Ako se od vlasnika kompanija ne bude tražilo da povećavaju broj radnika, oni to vjerovatno neće ni učiniti. Umjesto toga, moći će pokušati povećati produktivnost sa postojećim brojem radnika, evenutalno ulažući u nove tehnologije koje će im to omogućiti.
Čak i ako zaposle dodatni broj radnika, to ne znači da će im ukupni troškovi radne snage porasti, zato što će cijena rada u međuvremenu pasti. Cijena rada, odnosno prosječne plate, neminovno će pasti zbog porasta nezaposlenosti, odnosno jer će tržište biti preplavljeno raspoloživom radnom snagom.
Naprimjer, firma koja je ranije zapošljavala 70 radnika sa prosječnom neto platom od 800 KM sada će možda zapošljavati 80 radnika sa platom od 700 KM, pa će joj troškovi ostati isti.
Na kraju, kombinacija povoljnih sredstava i jeftine radne snage dovest će do privrednog oporavka i vjerovatno do nekog mršavog rasta BDP-a, što će vlasti koristiti da pokažu javnosti da je država izašla iz krize.
Zašto je to loše?
Jasno je zašto je ovo loše sa aspekta pojedinca i društvene nejednakosti, jer će bogati biti još bogatiji a radnike čeka dug i težak period oporavka. No, zašto je vladina taktika loša i za privredu u cjelini i zašto ona neće dovesti do brzog i snažnog rasta? Odgovor ćemo saznati ako pogledamo kako novac troše bogati a kako siromašni.
Recimo da imamo radnika čija je plata 700 KM. Ako on dobije dodatnih 100 KM on će to odmah potrošiti, vjerovatno na osnovne namirnice. S druge strane, ako neko ko već ima par miliona, zaradi još million, taj novac vjerovatno ide na njegov štedni račun gdje će možda stajati godinama.
Neka globalna istraživanja su pokazala da radnici troše 98 posto novca koji zarađuju a samo 2 posto ostavljaju sa strane, dok bogati u prosjeku troše samo 30 posto svojih prihoda. Dakle, da biste pokrenuli potrošnju, a samim tim i cijelu ekonomiju, morate dati novac srednjim i nižim slojevima društva.
Šta učiniti?
Dakle, Vlada Federacije, ali i ostale vlade u BiH, trebale bi stimulisati obje strane društva, i vlasnike firmi i radnike, odnosno obje strane ekonomije – i proizvodnu i potrošačku.
Za to će možda trebati više novca nego što je prvobitno planirano, ali će zato nejednakost u društvu biti manja, a ekonomski rast će biti brži i snažniji.
To se može učiniti tako što će se uvesti niz mjera kojima će se stimulisati, ili propisati, rast plata, naročito onih najnižih.
