U jesen 1974. jugoslovenske prodavnice ploča dobile su album s djevojkom na omotu i šest pjesama koje su zvučale drugačije od svega domaćeg. Do februara 1975. prodat je u više od 40.000 primjeraka, što je tada bio rekord za domaći rok. Bio je to „Kad bi’ bio bijelo dugme”, prvi album sarajevskog sastava koji će postati najveći rok bend bivše države.
O Bijelom dugmetu napisano je mnogo, ali priča o tom prvom albumu ima detalje koje zna malo ko.
Od Kodeksa i Jutra do Dugmeta
Bend nije nastao preko noći. Goran Bregović, Željko Bebek, Zoran Redžić i Milić Vukašinović svirali su zajedno još krajem šezdesetih u bendu Kodeksi, koji je jedno vrijeme nastupao u Italiji. U jesen 1971. u Sarajevu je nastala grupa Jutro, koju je osnovao gitarista Ismet Arnautalić. Ta postava je zapravo jezgro budućeg Dugmeta.
Ime Bijelo dugme službeno je preuzeto 1974. Prvi singl, s pjesmama „Top” i „Ove ću noći naći blues”, objavljen je 29. marta 1974. i prodat u oko 30.000 primjeraka. Zanimljiv detalj: iste godine bend je odbila izdavačka kuća Diskoton, a istog dana dobio je petogodišnji ugovor sa zagrebačkim Jugotonom.
Snimanje u Ljubljani
Album je sniman u studiju Akademik u Ljubljani, a snimanje je prema izvorima počelo početkom oktobra 1974. Producenti su bili sami članovi benda, uz pomoć Deče Žgura iz studija Akademik. Postava na albumu:
- Goran Bregović – gitara, usna harmonika i autor gotovo svih pjesama,
- Željko Bebek – vokal,
- Zoran Redžić – bas,
- Ipe Ivandić – bubnjevi,
- Vlado Pravdić – klavijature.
Jugoton je planirao izdati ploču u proljeće 1975, ali je menadžer benda Vladimir Mihaljek uvjerio izdavača da album izađe odmah. Objavljen je 18. novembra 1974. Na njemu je šest pjesama u trajanju od nešto više od 34 minute.
Pjesma „Kad bi’ bio bijelo dugme” nije bila potpuno nova: radilo se o novoj verziji singla koji je bend objavio 1973. još kao Jutro. Najveći hitovi bili su naslovna pjesma, „Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira” i „Selma”, za koju je tekst napisao pjesnik Vlado Dijak.
Omot koji je napravio skandal
Omot je dizajnirao Dragan S. Stefanović, koji će kasnije potpisati više omota Bijelog dugmeta. Na njemu je djevojka u kratkoj majici, a tek četiri decenije kasnije javnost je saznala njeno ime: Ljiljana Božanić. Prema Stefanovićevim riječima koje prenose izvori, jedan muškarac ju je udario kada je saznao da je ona na omotu, što dovoljno govori o duhu vremena.
Kritičar Dražen Vrdoljak napisao je 1981. da je ovaj omot predstavljao zaokret u načinu na koji su se dizajnirali omoti domaćih rok ploča. Portal Balkanrock ga je 2015. svrstao na 20. mjesto liste 100 najboljih omota jugoslovenskog roka.
„Pastirski rok”: nadimak koji se zalijepio
U recenziji za časopis Džuboks Maksa Ćatović je napisao da bi se ovaj album mogao nazvati prvim pravim jugoslovenskim rok albumom. Vrdoljak je uvod prve pjesme opisao kao „pastirski”, a časopis Tina iz toga je izveo izraz „pastirski rok”. Kritičari su ga kasnije često koristili podrugljivo, za spoj tvrdog roka i narodnih motiva. Upravo taj spoj, međutim, postao je zaštitni znak Dugmeta.
Brojke koje su promijenile tržište
Do tada je rekord u prodaji domaćeg rok albuma držao prvijenac YU grupe, s više od 30.000 primjeraka. Dugme je taj rekord oborilo. U februaru 1975. na festivalu u Opatiji bend je dobio zlatnu ploču za više od 40.000 prodatih primjeraka, a konačna prodaja procjenjuje se na oko 141.000 primjeraka.
Album se našao na 14. mjestu knjige „YU 100: najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike” iz 1998. godine.
Šta je uslijedilo
Uspjeh prvog albuma otvorio je put koncertima kakvih ranije nije bilo. Na besplatnom koncertu kod Hajdučke česme u Beogradu 28. augusta 1977. okupilo se, prema procjenama, između 70.000 i 100.000 ljudi, što je tada bila najveća rok publika u Jugoslaviji. Bend se raspao 1989. godine, u vrijeme političke krize.
Zanimljivo je i kako je ovaj album povezao tri republike: bend je bio iz Sarajeva, izdavač iz Zagreba, a ploča je snimljena u Ljubljani. Takva saradnja bila je uobičajena za jugoslovensku muzičku industriju, ali je ovdje dala ploču koja je obilježila decenije. Naslovna pjesma se 2000. našla i na listi 100 najboljih jugoslovenskih rok pjesama časopisa Rock Express.
Pjesme s prvog albuma živjele su i dalje. Grupa Aska je 1982. snimila splet koji uključuje naslovnu pjesmu i „Patim, evo, deset dana”. Pjesmu „Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira” obradili su, između ostalih, Nervozni poštar i Severina, a „Selmu” Srđan Marjanović i Branimir Štulić.
Ako kod kuće imate staru ploču s djevojkom na omotu, čuvajte je. To nije samo uspomena iz mladosti nego komad muzičke historije koja je počela u Sarajevu.
