Sutra, 9. oktobra, navršava se 134 godine od rođenja Ive Andrića, jedinog dobitnika Nobelove nagrade za književnost rođenog u Bosni i Hercegovini. Za njegovu nagradu iz 1961. zna svaki đak. Manje se zna da je Švedska akademija te godine birala između njega i nekih od najpoznatijih imena svjetske književnosti, i da Andrić od novca nagrade sebi nije zadržao ništa.
Iz Doca kod Travnika u svijet
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. u Docu kod Travnika, u vrijeme austrougarske uprave. Nakon očeve smrti odrastao je uglavnom u Višegradu, koji je kasnije nazivao svojim pravim domom. Pohađao je Veliku gimnaziju u Sarajevu, a studirao u Zagrebu, Beču i Krakovu. Doktorirao je u Grazu 1924.
Kao mladić bio je aktivan u pokretu Mlada Bosna. Nakon atentata u Sarajevu 1914. uhapšen je zbog „antidržavnog djelovanja” i proveo je vrijeme u zatvorima, među ostalim u Splitu i Mariboru. Pušten je 1915. bez suđenja, a slobodu je konačno dobio amnestijom 1917.
Pisac koji je bio diplomata
Malo ljudi zna koliko je Andrićev život bio vezan za diplomatiju. Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu, Parizu, Briselu i Ženevi, a 1939. postao je poslanik u Berlinu. U martu 1941. tražio je da bude razriješen dužnosti, jer se nije slagao s pristupanjem Jugoslavije Trojnom paktu. Nekoliko sedmica kasnije Njemačka je napala Jugoslaviju.
Rat je proveo u okupiranom Beogradu, odbijajući saradnju s kvislinškom vlašću. Živio je povučeno u stanu prijatelja, a biografi te godine porede s kućnim pritvorom. Upravo tada napisao je djela po kojima ga svijet zna:
- „Na Drini ćuprija”,
- „Travnička hronika”,
- „Gospođica”.
Sva tri objavljena su 1945. godine i sva su u velikoj mjeri vezana za bosanske gradove: Višegrad, Travnik i Sarajevo.
Ko su bili konkurenti
Švedska akademija drži zapisnike o nominacijama u tajnosti 50 godina, pa se tek nakon 2011. moglo vidjeti kako je izgledala odluka iz 1961. Nobelov komitet tada je u uži izbor uvrstio tri imena: Ivu Andrića, Grahama Greenea i Karen Blixen, dansku spisateljicu poznatu po knjizi „Moja Afrika”.
Neka druga velika imena otpala su ranije:
- J. R. R. Tolkien, autor „Gospodara prstenova”, odbijen je uz ocjenu da njegova proza ne dostiže pripovijedanje najvišeg kvaliteta.
- Robert Frost, slavni američki pjesnik, imao je tada 86 godina, a komitet je zapisao da je njegova dob „temeljna prepreka”.
Predsjednik komitea Anders Österling zalagao se za Andrića još godinu ranije. Hvalio je njegov stil i dodao da bi takva odluka odgovorila na opravdane kritike o geografskoj neravnomjernosti nagrade. Većina glasova na kraju je pripala Andriću.
Obrazloženje i ceremonija
Nagrada je objavljena 26. oktobra 1961, a uručena u Stockholmu 10. decembra 1961. Obrazloženje Švedske akademije glasi da se dodjeljuje „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao ljudske sudbine iz historije svoje zemlje”.
To je važan detalj: nagrada nije dodijeljena za jednu knjigu, kako se često misli, nego za cjelokupno djelo. „Na Drini ćuprija” je ipak bila knjiga koja ga je najviše približila stranim čitaocima.
Roman prati stoljeća života oko mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, od gradnje u 16. stoljeću do Prvog svjetskog rata. Sam most je 2007. upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, pa danas mnogi stranci dolaze u Višegrad upravo zato što su prvo pročitali Andrića. „Travnička hronika” prati život francuskog i austrijskog konzulata u Travniku u vrijeme Napoleonovih ratova, kada je Travnik bio sjedište bosanskih vezira.
Gdje je završio novac
Iznos nagrade bio je 250.232 švedske krune. Andrić je cijeli iznos poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, odnosno za nabavku knjiga za biblioteke. Prema podacima koje navodi Wikipedia, radilo se o oko 30 miliona tadašnjih dinara.
Danas, kada se u mnogim mjestima biblioteke bore za opstanak, vrijedi se sjetiti da je najveća književna nagrada koju je dobio jedan pisac iz BiH otišla upravo u knjige za čitaoce ove zemlje.
Andrić i danas
Andrić je umro u Beogradu 13. marta 1975, u dobi od 82 godine. Njegova djela prevedena su na desetine jezika i i dalje su u školskim lektirama širom regije.
Ako ste „Travničku hroniku” posljednji put čitali u srednjoj školi, jesen je dobar trenutak da joj se vratite. Knjiga o konzulima u Travniku početkom 19. stoljeća čita se drugačije kada čovjek zna da ju je napisao bivši diplomata, u okupiranom gradu, dok je oko njega trajao rat. A izlet u Travnik, sat vožnje od Zenice, može završiti posjetom Andrićevoj rodnoj kući.
