Ljeto u Zenici, porodica iz Beča u posjeti. Nana pita unuka kako je u školi, a on slegne ramenima i odgovori na njemačkom. Sve razumije, ali ne govori. Roditelji objašnjavaju da su “pazili da ga ne zbune s dva jezika dok ne krene u školu”. Ovaj scenarij poznat je hiljadama porodica iz BiH u Austriji, Njemačkoj, Švedskoj ili Americi. A počinje od mita koji nauka već decenijama opovrgava.
Mit 1: Dva jezika zbunjuju dijete
Ne zbunjuju. Američko udruženje za govor, jezik i sluh (ASHA) jasno navodi da djeca koja uče više jezika razvijaju govor na isti način kao djeca koja uče jedan jezik i da korištenje maternjeg jezika kod kuće neće zbuniti dijete niti usporiti njegov razvoj. Većina višejezične djece kaže prve riječi oko prve godine, a do druge godine spaja dvije riječi, bez obzira na kojem jeziku.
Bebe vrlo rano razlikuju jezike po melodiji i ritmu. Dijete brzo nauči da s mamom govori jednim, a s vaspitačicom drugim jezikom, isto kao što zna da se s nanom priča drugačije nego s drugarima.
Mit 2: Miješanje jezika znači da dijete ne zna nijedan
“Mama, daj mi Apfel” zvuči kao problem, ali nije. ASHA navodi da je miješanje riječi i gramatičkih pravila iz dva jezika u istoj rečenici normalno i uobičajeno kod djece koja uče više jezika. Dijete uzme riječ koja mu je u tom trenutku bliža. Odrasli dvojezični ljudi rade isto, samo to zovemo “prebacivanje”. S vremenom djeca sve bolje razdvajaju jezike, posebno ako čuju dovoljno svakog od njih.
Mit 3: Prvo neka nauči jezik sredine, naš će pokupiti
Ovo je mit koji porodice najskuplje košta. Belgijska lingvistkinja Annick De Houwer anketirala je 2007. godine gotovo 2.000 porodica u Flandriji u kojima je bar jedan roditelj kod kuće govorio jezik različit od holandskog, jezika sredine. Rezultat je iznenadio i stručnjake: u gotovo četvrtini porodica nijedno dijete nije govorilo jezik roditelja, iako su ga roditelji govorili.
Ključ je bio u tome kako roditelji govore kod kuće:
- kad su oba roditelja kod kuće govorila samo maternji jezik, njime je govorilo 97 posto djece,
- kad su oba govorila maternji, a jedan povremeno i jezik sredine, 94 posto,
- kad su oba roditelja koristila oba jezika, 79 posto,
- kod pravila “jedan roditelj, jedan jezik”, 74 posto,
- a kad je jedan roditelj govorio oba jezika, a drugi samo jezik sredine, maternjim jezikom je govorilo samo 36 posto djece.
Poruka je jasna: jezik sredine dijete će naučiti u vrtiću, školi i na igralištu, jer je okruženo njime. Jezik roditelja ima samo dom. Ako ga ni kod kuće ne čuje dovoljno, neće ga ni govoriti.
Mit 4: Ako kasni s govorom, izbacite jedan jezik
Kad dvojezično dijete kasni s govorom, roditeljima se nekad savjetuje da “pojednostave” i pređu samo na jezik sredine. ASHA navodi da se prave govorne i jezičke teškoće pokazuju u svim jezicima koje dijete govori, a ne zbog toga što ih ima više. Odustajanje od maternjeg jezika ne liječi uzrok, a dijete gubi jezik kojim se s roditeljima može najprirodnije izraziti. Ako sumnjate na problem, potražite logopeda, po mogućnosti nekoga ko ima iskustva s višejezičnom djecom.
Treba znati i da dvojezično dijete može imati nešto manji rječnik u svakom pojedinačnom jeziku nego jednojezični vršnjak. Kad se saberu riječi koje zna u oba jezika, slika je drugačija. Zato procjena govora treba uzeti u obzir oba jezika.
Šta zaista pomaže
- Količina i kvalitet. Dijete treba mnogo slušati i, još važnije, koristiti jezik. Razgovor za večerom, priča prije spavanja i zajedničko kuhanje vrijede više od crtanih filmova u pozadini.
- Odgovarajte i tražite odgovor. Kad dijete odgovori na njemačkom, mirno ponovite rečenicu na bosanskom ili postavite potpitanje. Bez kazne i ruganja, jer jezik koji je povezan s neprijatnošću djeca izbjegavaju.
- Knjige, pjesme, igre. ASHA preporučuje čitanje, pjevanje i igru na jezicima porodice. Slikovnice iz BiH, stare dječije pjesme i bajke koje znaju djedovi i nane imaju ogromnu vrijednost.
- Ljudi s kojima je jezik nužan. Video-pozivi s nanom koja ne zna njemački, ljetovanje kod rodbine, druženje s djecom iz zajednice. Djeca uče jezik kad im je potreban.
- Dopunska nastava i klubovi. U mnogim gradovima dijaspore postoji dopunska nastava na maternjem jeziku i aktivnosti udruženja. To je prilika da dijete vidi da “naš” jezik nije samo jezik kuhinje nego i škole, priče i prijateljstva.
- Ne odustajte u pubertetu. Kad tinejdžer počne odgovarati samo na jeziku sredine, to je česta faza. Ako se kontakt s jezikom ne prekine, jezik se često vrati kad mladi otkriju vrijednost porijekla.
Bonus koji se ne vidi odmah
Dvojezičnost nije samo stvar porodičnih veza. Govoriti jezik roditelja znači moći razgovarati s nanom, razumjeti pjesmu na svadbi u Zenici, a kasnije i imati prednost na tržištu rada. Sve to počinje jednostavnom odlukom: kod kuće govoriti jezik koji roditelji najbolje znaju i u kojem se najprirodnije izražava ljubav.
