Rijetko koji grad u Bosni i Hercegovini nema problem sa zagađenjem zraka ili okoliša, dok su rijeke pune smeća a razni otpad se bez gotovo ikakvog srama baca uz ceste ili u blizini područja kojim protječu rijeke, što u konačnici dovodi i do potencijalnog zagađenja voda koje pijemo. Kako bi se pomoglo u borbi za čišću i zdraviju BiH i kako bi se informirali građani o svojim pravima pokrenut je portal EkoPrava.ba, navodi prof. dr. Samir Lemeš, predsjednik upravnog odbora udruženja Eko forum Zenica.
- S kojim ciljem je pokrenut portal Eko-Prava i koje informacije građani tamo mogu naći?– Uz podršku Transition programa Češke ambasade u BiH, pokrenut je portal na kojem bi građani Federacije BiH mogli naći informacije o svojim pravima u oblasti zaštite okoliša. Zaštita okoliša je složena oblast i uređena je brojnim zakonima i propisima, te smo htjeli na jednom mjestu napraviti bazu podataka o svim tim propisima, kao i niz studija slučaja – primjera dobre prakse iz BiH i drugih zemalja.
Tokom 2021. godine planiramo informacije na portalu proširiti i na Republiku Srpsku i Brčko distrikt.
- Kolika prava uopće građani BiH imaju kada je pravo na čist okoliš u pitanju?
– Zanimljivo je da Zakon o zaštiti okoliša FBiH iz 2003. godine kaže da “Svako lice ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao osnovno ustavno pravo.” dok u Ustavu BiH i Ustavu FBiH tog prava nema.
Čak i međunarodne konvencije nisu prepoznale pravo na zdrav okoliš kao osnovno ljudsko pravo.
Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je do danas tek nekoliko presuda koja se tiču zaštite okoliša, jer u zaštićenim pravima nema “prava na zdrav okoliš”, nego se presude uglavnom odnose na kršenje “prava na poštivanje privatnog i porodičnog života” ili “pravo na mirno uživanje vlasništva” od strane država.
Svjesni smo da Bosna i Hercegovina krši ljudska prava tako što ne čini dovoljno da zaštiti građane od zagađenog zraka, vode i tla, ali za pokretanje postupka pred međunarodnim sudom moraju se prvo iscrpiti svi pravni instrumenti pred domaćim pravosuđem. Nerad i sporost našeg pravosuđa tako postaje glavna prepreka za podnošenje tužbi pred međunarodnim sudovima.
- Mogu li građani pokrenuti pravne postupke kako bi se problemi zagađenja okoliša počeli rješavati?
– Građanima je na raspolaganju više različitih pravnih instrumenata:
– Protiv izdatih rješenja i dozvola mogu se pokretati upravni sporovi, koji će poništiti izdata rješenja i dozvole ako se pokaže da je tokom njihovog izdavanja ili javne rasprave prekršena procedura ili je onemogućeno učešće javnosti.
– Protiv zagađivača mogu se podnijeti krivične prijave, jer je po krivičnom zakonu “onečišćenje okoliša” prepoznato kao krivično djelo s kaznom zatvora od 1 do 10 godina.
– Protiv zagađivača građani mogu pokretati i privatne parnice za nadoknadu štete na temelju Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti okoliša, Zakona o zaštiti od buke i Zakona o stvarnim pravima.
Svi ti pravni postupci moraju biti potkrijepljeni dokazima i dokumentacijom, do kojih je teško doći. Iz našeg iskustva, zagađivači se svojski trude da pobiju priložene dokaze, sudski procesi traju godinama, a tužilaštva i sudovi češće traže izgovore i opravdanja nego što zaista provode pravdu.
- Da li su takvi postupci pokrenuti u drugim zemljama i da li su dali neke pozitivne rezultate?
– U drugim zemljama su takvi postupci puno češći nego kod nas, kazne su daleko veće nego u BiH, što je dovelo do toga da zagađivači investiraju značajna sredstva u zaštitu okoliša. Čak i u slučajevima kad su države propustile da djeluju, građani su dobili presude pred Evropskim sudom za ljudska prava – protiv Italije zbog zagađenja iz željezare Ilva u Tarantu, protiv Španije zbog zagađenja otpadom iz fabrike za preradu kože, protiv Francuske zbog prekomjerne buke sa autoputa i slično.
- Koji je glavni problem u BiH kada je zagađivanje okoliša u pitanju? Nedostatak adekvatnih zakona, loši zakoni ili jednostavno neprovođenje navedenih zakona?
– Zakoni u BiH nisu toliko loši, iako postoji prostor za unapređenje. Primjer za to je Zakon o zaštiti okoliša FBiH iz 2003., po kojem je maksimalna kazna za zagađivače 15.000 KM, dok je za isto djelo po Zakonu o prekršajima FBiH propisana kazna do 150.000 KM. Upravo bi amandmanima na novi Zakon o zaštiti okoliša, koji bi Dom naroda Parlamenta FBiH trebao usvojiti na posljednjoj (prekinutoj) sjednici, ta neusklađenost mogla biti otklonjena. Veće kazne za zagađivače sigurno bi ih demotivisale i ne bi se više dešavalo da 50 puta više kazni za prekršaje naplati jedan radar za mjerenje prekoračenja brzine nego inspektori za okoliš u industrijskim postrojenjima koja ispuštaju hiljade tona otrova u zrak, vodu i tlo.
Problem je i u neprovođenju zakona; iako je Zakon iz 2003. propisao da se mora uspostaviti registar zagađivača u FBiH, kako bi se znalo koliko ko zagađuje i doprinosi lošem kvalitetu zraka, tog registra još uvijek nema. Ima nekih pokušaja u Zeničko-dobojskom, Tuzlanskom i Kantonu Sarajevo, ali su ti registri samo grube procjene, bez stvarnih podataka. To jako pogoduje zagađivačima, imaju izgovor da “nisu jedini niti dominantni zagađivači, kriv je neko drugi”.
- Koliko su sami građani krivi za stanje sa zagađenjem u BiH? Mogu li oni sami nešto učiniti da se promijeni situacija?
– Građani mogu daleko manje uraditi nego institucije, ali ipak mogu doprinijeti smanjenju zagađenja zraka. Osnovni problem tu predstavlja siromaštvo i loša ekonomska situacija, koji se uvijek koriste kao izgovor za nedjelovanje. Loženje prljavog uglja u necertificiranim pećima, loženje vlažnog drveta i otpada (plastike, guma, tekstila) u kućnim ložištima, korištenje lož-ulja umjesto dizela u motornim vozilima, posljedica su siromaštva, ali i nedostatka alternative.
Međutim, opet su tu institucije vlasti koje treba da obezbijede povoljne priključke na centralno grijanje, subvencije za utopljavanje objekata, ugradnju toplotnih pumpi, certificiranih peći, kvalitetniji javni prevoz i provođenje drugih mjera koje bi smanjile zagađenost zraka. Veliki broj motornih vozila na cestama posljedica je nedostatka javnog prevoza. Priključak za centralno grijanje ne možete dobiti ako je kuća izgrađena nelegalno, bez građevinske dozvole.
Građani moraju biti svjesni da ono što “uštede” loženjem uglja, platiće za nekoliko godina kupovinom lijekova za kardiovaskularne, respiratorne ili maligne bolesti, koje nastaju upravo kao posljedica zagađenog zraka. S druge strane, ono što investiraju danas u utopljavanje stambenih i poslovnih objekata, vratiće im se za nekoliko godina kroz uštede u potrošnji energije.
Individualna odgovornost postoji i u političkom stavu – “nemam za koga glasati, svi su oni isti”, koji kao posljedicu ima da decenijama vlast uzurpiraju nekompetentne i korumpirane osobe, koje ni za šta ne odgovaraju, riječ “odgovornost” su potpuno izbacili iz upotrebe. Kad bi građani kažnjavali nerad politike, institucije bi se sigurno puno odgovornije ponašale.
