Otprilike 70% površine Zemlje prekriveno je oceanima, a morski otpad može se naći gotovo svugdje. Osobito plastika ugrožava zdravlje mora i obala, biljni i životinjski svijet, uključujući ljudske zajednice.
Otpad u moru je bilo koji čvrsti materijal odložen u morskom okolišu i obalnom području. Zbog nesavjesnog ponašanja pojavljuje se kao plutajući otpad na površini i ispod površine mora te naplavljen na plažama. Procjenjuje se da oko 80% morskog otpada dolazi iz kopnenih izvora, a oko 20% otpada u moru rezultat je neodgovornog pomorskog prometa i ribarstva.
Poseban problem predstavlja plastika i razni proizvodi od plastike. Velik broj životinja poput kitova, dupina, tuljana, morskih kornjača i ptica umire nakon što proguta komade plutajuće plastike, posebice plastične vrećice, zamjenjujući ih svojim plijenom. Pojedeni otpad sprječava probavu i apsorpciju hranjivih tvari. Plastičnim vrećicama treba i do tisuću godina da se raspadnu, pa kada životinja umre nakon gutanja plastike, a njezino tijelo se raspadne, plastika ponovno dospije u more i nastavlja ubijati ostale životinje.
Procijenjeno je da je više od 40% postojećih vrsta kitova, dupina i pliskavica, sve vrste morskih kornjača i oko 36% vrsta morskih ptica progutalo morski otpad. Time su pogođena cijela jata riba i morskih ptica. Nažalost, problem plastičnog otpada neprekidno raste. Ukupna proizvodnja plastike u stalnom je porastu, od 1,5 milijuna tona u 1951. do 310 milijuna tona u 2010. godini.
Morske struje i vjetar okupljaju komade plastike, od kojih su neki veliki tek nekoliko mikrometara, i stvaraju velike mrlje u morskim područjima koja se nazivaju vrtlozi. Najveći i najviše proučavani sjevernopacifički vrtlog prema procjenama sadrži 3,5 milijuna tona smeća, a utječe na područje za koje se smatra da je dvostruko veće od SAD-a. Uzorci morske vode često sadrže više plastike nego planktona.
Otpad često postaje i smrtonosna klopka u koju se životinje zaglave te naposljetku uguše. Napuštene ribarske mreže desetljećima nastavljaju ubijati ribe i ostale životinje. Plastika nakupljena na morskome dnu onemogućava pristup kisiku algama, biljkama i nepokretnim ili slabo pokretnim životinjama koje se nalaze ispod te one postaje oslabljene, ozlijeđene ili umiru. Na plaži otpad čini prepreku životinjama prilikom izlaska na obalu. Posebice se to odnosi na tuljane, sredozemnu medvjedicu i morske kornjače, a čak i male količine otpada na obali predstavljaju smrtonosnu zamku mladuncima na putu do mora.
Dodatni problem plastičnog otpada je da se on ne razgrađuje, već raspada na sitne komadiće mikroplastike koji predstavljaju dalekosežnu opasnost za okoliš i živa bića. Tijekom vremena miješaju se s fitoplanktonom i ulaze u hranidbeni lanac.
Treba stoga izbjegavati da otpad uopće dospije u moru. Odgovornost se kreće od proizvođača koji koriste plastiku, brodarskih tvrtki koje svjesno ili nesvjesno ostavljaju otpad za sobom, odgovornosti svake države da uspostavi odgovarajući sustav prikupljanja i recikliranja komunalnog otpada itd. Za rješavanje već postojećeg otpada mogu se organizirati akcije čišćenja na obali, a specijaliziranim brodovima skupiti otpad na moru. Time se ipak ne rješava problem mikroplastike.
Najvažnije je znati da svaki pojedinac može osobno pomoći smanjenjem količine otpada koju sam proizvodi. Smeće, posebice ono koje nije razgradivo, treba ponijeti sa sobom i reciklirati. Plastične vrećice treba u potpunosti izbjegavati i radije koristiti višekratne platnene torbe. Nakon svakog posjeta prirodi treba ostaviti okoliš u bar jednako čistom izdanju kakav je i bio.
