Vjetar trenutačno izgleda kao perspektivna ‘zelena’ alternativa, no ne može biti jedino rješenje svih energetskih izazova koje donosi budućnost bez fosilnih goriva. Zbog nestalne proizvodnje električne energije iz vjetroelektrana, ukupni kapaciteti vjetroelektrana moraju biti vremenski konstantno podržani elektranama ili fosilnim gorivima, koja bez prekida sagorijevaju kako bi uravnotežili mrežu i spriječili zamračenja u razdobljima kada nema vjetroenergetske proizvodnje. Međutim, vjetroelektrane puno više ovise o fosilnim gorivima nego je to široj javnosti poznato, jer za njihovu izgradnju potrebni su ugljen, nafta i plin, zbog čega prije samog početka njihovog rada one već imaju negativnu bilancu u emisijama ugljičnog dioksida (CO2).
Životni vijek vjetroelektrana možemo podijeliti na četiri faze koje emitiraju različite količine CO2: proizvodnja dijelova, transport i instalacija, rad i održavanje te demontaža i zbrinjavanje dijelova. Prijevoz čelika i ostalih sirovina do gradilišta velikim kamionima, izrada puta do inače nepristupačnih lokacija strojevima za zemljane radove, podizanje konstrukcija velikim dizalicama i transport materijala za proizvodnju cementa, čelika i plastike teretnim vlakovima i brodovima obilježeni su izgaranjem fosilnih goriva. Isto tako, treba se sagledati i količine metala i energije potrebne za tornjeve, kablove i transformatore radi povezivanja vjetroagregata na elektroenergetsku mrežu. Najveće emisije CO2, veće od 90% u ukupnom životnom vijeku vjetroelektrane na kopnu, nastaju tijekom proizvodnje i instalacije. Kod vađenja materijala i proizvodnje komponenti za odobalne vjetroelektrane emitira se 70% CO2. Transport i instalacija vjetroturbina na kopnu zajedno čine šest posto ukupnih emisija CO2, s time da su kod odobalnih vjetroturbina emisije veće zbog korištenja brodova. Tijekom rada i održavanja vjetroelektrana na kopnu emitira se šest posto CO2 , a zbog težeg pristupa odobalnim vjetroelektranama emisije su 20%, dok je kod demontaže zabilježeno samo šest posto.
Prosječno, za gradnju vjetroelektrane snage 1 MW potrebno je 103 t čelika, 402 t cementa, 6,8 t staklenih vlakana, 3 t bakra i 20 t lijevanog željeza. Ako se pretpostavi da bi za pokrivanje cjelokupne globalne potražnje bile potrebne vjetroelektrane ukupne snage 10 TW, za to bi trebalo 50 milijuna t čelika, 200 mil. t cementa i 1,5 mil. t bakra godišnje. Ako uzmemo u obzir da se za proizvodnju tone čelika proizvede 1,9 t CO2, za svaku tonu cementa 1,25 t CO2 i za tonu bakra 3 t CO2, znači da će se godišnje proizvesti ukupno 349,5 mil. t CO2.
Prema procjenama Međunarodne agencije za energiju (IEA) do 2030. godine 25% svjetske potražnje bi se trebalo zadovoljiti električnom energijom iz vjetroelektrana. Pri tome bi za proizvodnju čelika potrebnog za izgradnju vjetroelektrana koje bi bile u funkciji do te godine, trebalo je fosilnog goriva u količinama većim od 600 mi. t ekvivalenta ugljena. Tako, na primjer, vjetroturbina snage 5 MW ima tri propelera (elise) duljine 60 m i svaka je teška 15 t. Jezgre su im od laganog drva ili pjene, a vanjska laminacija sadrži uglavnom epoksidne ili poliesterske smole ojačane staklenim vlaknima. Staklo se dobiva taljenjem silicijevog dioksida i ostalih mineralnih oksida u pećima spaljivanjem prirodnog plina. Smole sadrže etilen dobiven od lakih ugljikovodika, najčešći proizvod krekiranja nafte, ukapljenog naftnog plina ili etana iz prirodnog plina. To sve čini dodatnu potrošnju energije od 170 GJ/t!
Stoga, da bi se do 2030. godine instaliralo 2,5 TW vjetroagregata, potrebna je ukupna masa rotora od oko 23 mil. t, što je ekvivalent od oko 90 mil. t sirove nafte. Na kraju, potrebne su smole (čija sinteza počinje s etilenom) za vodonepropusnost cijele strukture i mazivo, još jedan naftni proizvod, za turbinske mjenjače, koje se treba redovito mijenjati tijekom cijelog životnog vijeka vjetroelektrane od dva desetljeća. Može se još spomenuti da svaka vjetroturbina ima magnet od metala neodimija, a čije je rudarenje i rafiniranje otrovan proces, koji uključuje kuhanje u kiselini i nastajanje otpadnog radioaktivnog torija, što se radi samo u Kini. Procjene emisija ugljičnog dioksida za vjetroelektrane na kopnu su 3-45 g CO2eq/kWh, ali ako su izgrađene na tresetištu, emisije se povećavaju na 62-106 g CO2eq/kWh, dok su za odobalne vrijednosti 7-23 g CO2eq/kWh. Radi usporedbe, konvencionalna proizvodnja energije iz fosilnih goriva stvara 500-1000 g CO2eq/kWh.
Proizvodnja električne energije iz vjetroelektrana će uvijek biti nestalna, tj. proizvodit će se do 30% od ukupnog razdoblja trajanja, jer se lopatice okreću samo kada je brzina vjetra iznad 6/7 m/s i ispod 25 m/s, i to ako ima vjetra, dok će proizvodnja, instalacija i održavanje i dalje ovisiti o fosilnim gorivima. Sve dok izrada vjetroelektrana i sunčanih elektrana ne bude isključivo iz obnovljivih izvora, svijet će i dalje, u osnovi, ovisiti o fosilnim gorivima.
