Komunikacija nije samo puko prenošenje informacija, već i važan element u odgoju, pomoću kojeg možemo potaknuti dijete na aktivnost, na razmišljanje, pa i na motivaciju i samopouzdanje!
Djeca su pametna mala bića, brzo i lako uče i pamte, što roditelje često može zavarati, pa se prema njima ponašaju kao prema odraslima, a ne kao prema djeci.
To se najbolje vidi kroz primjere u komunikaciji kada roditelji pričaju s mališanima kao sa sebi ravnima. Pritom, ne mislim da roditelji trebaju “tepati” i koristiti “bebi” govor, već pričati tako da ih dijete stvarno razumije i da može pratiti tijek komunikacije.
Zato je korisno da se u razgovorima s djecom uzrasta dvije, tri, četiri godine, pridržavamo ovih jednostavnih pravila.
Pravilo broj 1
Obratite se djetetu imenom i budite u istoj ravnini. Djeci najbolje skrećete pažnju kada prva rečenica počinje njihovim imenom i to kada ste u istoj visini s njim, jer komunikacija ne može početi sve dok se ne napravi kontakt očima sa sugovornikom. To što vi pričate dok je dijete pored vas uopće ne znači da ste uspostavili komunikaciju i ne ljutite se na dijete ako vas nije slušalo. Ono jednostavno nije moglo razumijeti da pričate njemu. Zato se spustite na njegovu visinu i kažite – Marko, idemo kod bake na ručak. Dođi da se spremimo. Kada ste uspostavili ovakav kontakt možete nastaviti pričati jer onda dijete razumije da govorite njemu. Ipak, što je dijete mlađe, to kontakt očima treba duže trajati, tj. trebate ga gledati sve vrijeme razgovarate.
Pravilo broj 2
Koristite riječi koje koristi i dijete. Nekada roditelji u želji da obogate djetetov rječnik koriste riječi koje su djetetu, zbog uzrasta i verbalnih sposobnosti, komplicirane za izgovor i čije značenje mu je nepoznato. Međutim, ovo dovodi do dvije situacije – prva je da nas dijete ne sluša jer nas ne razumije, a druga je da dijete uđe u frustraciju jer, i pored želje i volje, jednostavno ne može ponoviti neku riječ. Zato se držite one stare “sve u svoje vrijeme”, odnosno učite dijete “težim i složenijim” riječima kada ono od vas zatraži da mu ih pojasnite. Naravno, vi možete postupno uvoditi nove riječi, ali ne kada su one u formi zahtjeva za dijete, već samo na “nivou priče”, a ono će vas samo pitati kada želi da mu objasnite neku riječ i tada je pravi trenutak da to napravite.
Pravilo broj 3
Koristite riječi koje želite da i dijete koristi. Izvoli, hvala, molim, oprosti, dobar dan, doviđenja…, su riječi koje želimo da govore i naša djeca. Ako znamo da djeca najviše uče kroz promatranje i oponašanje, onda je jasno da i mi roditelji trebamo govoriti isto ono što od djeteta očekujemo (i obrnuto, da izbjegavamo riječi koje ne želimo da naše dijete govori). Ne možemo očekivati da se dijete ispriča ili zahvali ako ono od nas to nikada ne čuje. Čak i kada mu kažete – Zahvali se, ako to nije čulo ranije od vas, neće mu mnogo značiti kao zahtjev, niti će biti motivirano da to napravi sljedeći put.
Pravilo broj 4
Jedna stvar u jednom trenutku. Kada roditelj daje djetetu informacije ili zadatke, ako ih je više, onda vrijedi ovo pravilo. Zašto? Zato što postoji ograničen broj informacija koje u jednom trenutku možemo primiti, obraditi i razumjeti. U rečenici tipa: “Kad budemo otišli na more za mjesec dana, ti ćeš učiti plivati i upoznat ćeš mnogo novih prijatelja i svaki dan ćemo jesti sladoled!”, dijete od dvije godine će se fokusirati samo na jednu stvar – onu koju najviše voli, a sve ostalo će “izbrisati”, jer ih je previše (ovo je misaoni proces koji se odvija podsvjesno kod svih nas, ne samo kod djece). U ovim situacijama jedino što roditelj dobija je bezbroj puta ponovljeno pitanje “Kada ćeš mi kupiti sladoled?” I koliko god puta ponovite – Kad budemo na moru, djetetu to neće mnogo značiti, jer je njemu budućnost kao pojam nepoznata i previše daleka. Dakle, recite mu samo ono što je u tom trenutku važno i relevantno – sad idemo van, sad ćemo kupiti kokice, sad ćemo gledati crti
Pravilo broj 5
Miran ton je djelotvorniji od strogog. Često se misli da se strogim tonom postiže da nas dijete (po)sluša, međutim to nije istina. Strog ton unosi nelagodu i dijete (ali i svaku drugu osobu) stavlja u podređenu poziciju i stvara otpor. S druge strane, miran ton privlači pažnju, a blago spušten glas drugu osobu navodi da pažljivije sluša kako bi čula što joj se govori. Također, miran ton “šalje” poruku da poštujemo svog sugovornika, pa je samim tim vjerojatnost da će nas slušati mnogo veća.
