Svjetski dan djeteta, 20. novembar obilježava se i ove godine. Koliko se to zapravo prava djece poštuju i da li se uopšte poštuju?
Ovaj tekst pišem kao dijete i kako vidim sliku našeg čovječanstva.
Zašto se prava sve djece ne poštuju jednako? Zašto je neko dijete važnije od drugog? Zašto sva djeca nemaju mogućnost da se izraze i daju svoje mišljenje? Zašto neka djeca žive u nehumanim uslovima za život? Zašto, zašto,zašto?! Zar nismo svi jednaki i zar svi ne zaslužujemo da budemo sretni?
Zamislite, budite se na nekoj drugoj planeti, nekom svijetu drugačijih dimenzija i pored vas se nalazi jedno dijete. Nikada prije to dijete niste vidjeli, ali vas gleda nekim posebnim pogledom. Osjeti se pozitiva koju to dijete prenosi na vas i na područje na kojem se nalazite. Sve što to dijete želi od vas jeste da se igrate zajedno. Vi pristajete na igru i dijete donosi svoje igračke. Uvijek insistira da vi birate kako će se igra nastavljati. Kažu da na toj planeti sva djeca imaju jednaka prava, da se sva prava poštuju i da su djeca sretna. Zašto ovo ne bi bila naša planeta? Zašto sami bježimo od mogućnosti da svijet bude bolje mjesto?
Dječija prava postoje, napisana su, ali upitno je koliko se poštuju sva prava. Pravo na život, obrazovanje, igru,… Zašto djeca ne mogu imati sretno djetinjstvo, ispunjeno smijehom, igrom, lijepim prijateljstvima? Dječiji smijeh možemo definisati kao simbol za sreću. I zaista zvuči tako. Kada bi tražili da opišemo djecu u jednoj riječi ja bih rekla „ljubav“. Djeca ne šire mržnju, nezadovoljstvo, tugu i nemir. Djeca nas uče živjeti život bez mržnje, život ispunjen ljubavlju, osmijesima… I često čujemo, „na mladima svijet ostaje“, zar naša budućnost ne zaslužuje da se poštuju njena prava? Najviše sam mrzila kada bi odrasle osobe pravile razliku između nas djece. Kao, neko je važniji od drugog, neko zaslužuje topao dom, a neko ne. Zar vrijedi sreća jednog djeteta ukoliko vani postoji nesretno dijete zbog nepoštivanja prava? Sva djeca trebaju imati osmijeh na licu, biti sretni, boriti se za bolje sutra, za bolji život svih ljudi. Jer ako se mi ne budemo borili, ko će?
Jednom prilikom sam učestvovala na jednoj radionici u školi i manja djeca su trebala nacrtati sreću. Jedan dječak je nacrtao svoju porodicu, djevojčica je nacrtala kako se igra, crtali su i hranu za stolom, planetu Zemlju… Ti njihovi crteži su zapravo i njihova prava, na život sa roditeljima, na igru, na zdravlje, na osmijeh. Djeca su na tako divan način prestavila sreću da su mnoge roditelje ostavili bez riječi, svi su bili oduševljeni kreativnošću i razmišljanju tih preslatkih bića. Poenta priče je da svi zaslužujemo sretan život u kojem se poštuju naša prava. Naša prava moraju i mogu da se ostvare. „Moj glas je bitan iako sam sitan!“
Ovaj tekst napisala je petnaestogodišnja Naida.
Ona vjeruje da bolji svijet može i mora postojati za svu djecu. Naši parlamentarci bore se svoja prava, za prava svakog djeteta. Oni su na svoja mala leđa preuzeli velike stvari. Oni i ove godine obilježavaju svoj dan. Oni i ove godine, tako mali, a tako veliki rade važne stvari dok slave djetinjstvo. Naši parlamentaci, tom prilikom pozivaju svu djecu na druženje u shopping centru “Džananović” sa početkom od 12h. A vi, dragi roditelji, odvojite par sati, ostavite posao i brigu za neplaćenim računima na nekoliko sati. Uzmite svoje dijete za ruku. Dozvolite da vam pokaže kako je još uvijek dijete, jer već sutra će odrasti. Pružite mu sretno djetinjstvo još danas.Sreća, smijeh, muzika, ples, poruke u balonima, podjela dječijeg časopisa “Smišljam” su samo neke mali dio onoga što vas očekuje u danas. A mi, i naša djeca, očekujemo Vas.
