U današnjem svijetu politika i ekologija sve češće se nalaze na suprotnim stranama istog problema. U borbi oko rješavanja istog u sopstvenu korist “zaraćene“ strane služe se svim sredstvima, ali pobjednik se u većini slučajeva unaprijed zna. A to nisu ekolozi.
Ali kakve sve to veze ima sa siromašnima? Svaki put kada ekologija izgubi bitku protiv politike, neki od problema vezanih za očuvanje sredine u kojoj živimo se uveća, a oni koji te promijene najviše osjećaju svakako su siromašni ljudi.
Razmislimo na trenutak o situaciji u Africi. To je kontinent koji klimatske promjene i globalno zagrijavanje najviše pogađaju. S porastom temperature i sušama koje idu rame uz rame, velika je vjerovatnoća da će se narod na ionako vrelom, siromašnom, slabo razvijenom i u mnogim dijelovima građanskim ratovima razorenom kontinentu naći pred još većim izazovom da obezbijedi sebi puko preživljavanje.
Ovdje je na sceni jedna od najvećih ironija u istoriji čovječanstva – najsiromašniji i najugroženiji najviše ispaštaju zbog grešaka, nemara i pohlepe najbogatijih.
Visokorazvijene države najodgovornije su za zagađenja svih medijuma na Zemlji, globalno zagrijavanje i mnoge druge “manje“ ekološke probleme s kojima se svakodnevno suočavamo. Međutim, SAD, Njemačka, Francuska i drugi bar imaju uslove da odgovore na njih traže kroz ulaganje u nauku, nove tehnologije, održivo upravljanje resursima itd. To je luksuz koji siromašne, slabo razvijene zemlje sebi jednostavno ne mogu da priušte. A bez novca je u civilizovanom svijetu malo šta moguće uraditi.
Računica je jasna – siromašni zavise od milosti i dobre volje bogatih. Kako ekološki problemi današnjeg svijeta više nemaju samo nacionalni, pa ni regionalni, već globalni karakter, bogatim zemljama nije dovoljno (ili bar ne bi trebalo da bude) da pažnju obraćaju samo na probleme u “sopstvenom dvorištu“, već bi djelovanje moralo biti prošireno na cijelu planetu. Naročito na njen najugroženiji dio.
Iako najveće svjetske sile uglavnom razumiju situaciju i prepoznaju magnitudu problema, obezbjeđivanje finansiranja za slabo razvijene države predstavlja poteškoću.
Naročito se to odnosi na prilike u današnjem svijetu, u vrijeme ekonomske krize (koliko god ona bila opravdan argument ili ne), kada su finansijski najjače države skoncentrisane uglavnom na održavanje sopstvenih ekonomija.
U takvim okolnostima siromašni moraju da čekaju neka “bolja vremena“, kada će u svijetu biti dovoljno novca i za njih. Jedna od stvari koju bogati stalno zaboravljaju je da siromašni takođe imaju pravo da prežive, a da bi u tome uspjeli nerijetko su primorani da eksploatišu i uništavaju prirodu.
Kada su stomaci prazni, ljudi ne mare previše za prirodu i njeno blagostanje. I to je potpuno razumljivo. Nagon za preživljavanjem najjači je nagon kod živih bića, tu spora nema.
Ne postoji način da siromašnom čovjeku iz, recimo, subsaharske Afrike koji ima troje gladne dijece neko objasni zašto bi trebalo da prestane sa uništavanjem šuma i ubijanjem životinja jer time “šteti prirodi“, kada je to jedini način na koji on može sebi obezbjediti novac.
A kao što je rečeno, on taj novac neće potrošiti na najnovije patike ili izlazak sa društvom na novo “fensi“ mjesto u gradu. On mu je potreban da preživi. Protiv toga argumenti ne postoje. Bar ne oni koji u sebi ne sadrže najveće moguće licemjerje. Pa i bezobrazluk.
Sve dok je siromaštvo zastupljeno u tolikoj mjeri širom Zemlje, globalna ekološka svijest neće biti dovoljno jaka da spriječi čovječanstvo da rezerviše sebi kartu u jednom smjeru do ekološke katastrofe kataklizmičnih razmjera.
Mora da nam bude jasno da pomaganjem siromašnima širom svijeta indirektno pomažemo i sebi. Neki će reći da je to izlizana fraza. Ali činjenice i brojke koje su dostupne svuda brzo će ih demantovati.
Često se može čuti da je zaštita životne sredine u današnje vrijeme luksuz. Možda i jeste, ali tako svakako ne bi smjelo da bude. Barem ako želimo da kao vrsta još neko vrijeme potrajemo na ovoj planeti.
