Tkanje na razboju spada u jedan od najrasprostranjenijih zanata naše kulturne baštine. Skoro svaka kuća u našoj prošlosti je imala razboj za tkanje i skoro sve žene su znale tajne ovog zanata, pa se zato može reći da tkanje na razboju spada u ženske zanate.
Tkale su se uglavnom prostirke za kuću, ćilimi, ponjave, rute, pokrivači, prekrivači, zavjese, guberi, slamarice, prekrivači za kolijevke, zidnjaci, tkanine za izradu odjevnih predmeta, razne vrste posteljina i skoro sve što je bilo potrebno jednom domaćinstvu u to vrijeme.
Predmeti su se tkali od vune koja se prvo prala, čistila od prljavštine, sušila, česljala i raznim postupcima pripremala za obradu. Od vune ovaca, predenjem su se dobijale niti koje su izdrađivane u različitim debljinama u zavisnosti od potrebe. Osim vune, za tkanje su se koristili i drugi prirodni materijali, kao što su niti svile, konoplje, lana, pamuka i svaka biljka je zahtijevala specifičan način prerade i obrade.
Uglavnom su se niti prele na preslicama vretenom, a vuna je korištena u svojoj prirodnoj boji ili se u zavisnosti od potrebe i mašte, tkalja bojila i to uglavnom prirodnim bojama. Svi ti predmeti koji su nastajali tkanjem na razboju danas su dio našeg folklora.
Ovaj zanat se i do dana današnjeg zadržao u nekim krajevima i na isti način se i danas radi. Naročito su poznati naši jelečki ćilimi koji i danas imaju veliku tržišnu vrijednost. Ranije nisu postojale škole za tkalje i kursevi za tkalje, nego se to prenosilo sa koljena na koljeno.
Postoje različite tehnike tkanja na razboju i sve one su se zadržale i do današnjih dana, uprkos savremenom načinu proizvodnje. Takođe, što se razboja tiče, postoji više vrsta razboja i svi se oni i danas koriste.
Stan se sastoji iz dvije stranice ili stative sklopljene u okviru četverokutnog oblika. Vertiklano postavljene stative zvane noge ugrađene u podnice, koje su među sobom fiksirane stegama. Na podnice se stavlja daska na kojoj se sjedi prilikom tkanja. Tu se prednja i zadnja vratila koja su postavljena u udubljenja na nogama. Prednje vratilo je sredinom prorezano da bi se početak osnove mogao fiksirati.
Vratila imaju otvore, a na zadnjem vratilu se ubacuje duži štap zvani zapinjača, da bi zatezao osnovu. Na prednjim vratilima se stavljaju manje daščice tzv. baba i did, a služe za opuštanje osnove. Na gornje stative poprijeko stavljaju se dvije tanje daščice tzv. poprijeke brdilice o koje se fiksiraju: brdo s brdilom i nit, koja su vezana s konopom za podnožnji, kojima se regulira zijev u osnovi za vrijeme tkanja. Drvo iz kojeg se radi stan je uglavnom od bukve.
Historija Bosne i Hercegovine
