Odlučili ste dojiti. Svaki početak dojenja obično započinje pitanjem kako prepoznati da je dijete gladno i koliko ga često stavljati na prsa. Kao odgovor na ta pitanja, postoje dva načina hranjenja:
dojenje na zahtjev djeteta, tj. uvijek kada beba plače ili na drugi način pokazuje da je gladna, podojem koji traje onoliko dugo dok beba sama ne ispusti dojku ili zaspe. Dojenje na zahtjev djeteta u sebi objedinjuje i nutritivno (potreba za hranom i tekućinom) i nenutritivno sisanje (potreba za utjehom, sigurnošću, smirenjem,…)
dojenje prema unaprijed određenom stalnom rasporedu (npr. svaka tri sata), podojem u ograničenom vremenu (npr. 20 minuta) na jednoj dojci.
Znakovi gladi u zdravog, donošenog djeteta najprije su nemir, okretanje glavice (kao da nešto traži), sisanje ručice. Ako majka ne prepozna ove prve znakove, dijete će početi plakati jer ono glad osjeća kao bol. Majka ne bi trebala dozvoliti da se dijete jako rasplače jer će postati suviše nervozno, nagutati se previše zraka i naposljetku se umoriti pa neće moći dobro prihvatiti prsa ni učinkovito sisati.
Treba znati da je majčino mlijeko savršeno prilagođeno još nezrelom djetetovom probavnom sustavu i da se probavi već nakon 60 do 90 minuta. Uz to, kod djece koja se hrane na prsima, nemoguće je procijeniti koliko su količinski pojela u jednom obroku. Adaptirano mlijeko koje služi kao nadomjestak majčinome mlijeku probavlja se znatno duže i majka pri tome zna točnu količinu pojedenog obroka. Čisto teoretski, djeca na prsima znatno će prije osjetiti glad i češće imati potrebu jesti, stoga je sasvim pogrešno raditi bilo kakve usporedbe.
Dokazano je da se dojena djeca najbolje razvijaju ako se hrane kada to žele i traže. Unatoč tome, još uvijek ima majki koje smatraju da je bebe najbolje dojiti prema stalnom rasporedu, svaka tri do četiri sata. Istina, neka djeca jedno vrijeme mogu dobro napredovati i ako ih se doji na taj način, ali u velikoj većini slučajeva to se pokaže kao dugoročno neprimjenjivo.
Dojenje prema rasporedu zapravo je rezultat pokušaja da se raspored hranjenja kakav koriste mame beba hranjenih adaptiranim mlijekom, primjeni na dojenje. Takav pristup uopće nije primjeren dojenju. Sigurno ste i vi barem jednom čuli priču kako je majka “dojila dva mjeseca, a onda više nije imala dosta mlijeka pa je morala početi dohranjivati…”. Mnogo takvih slučajeva počelo je na isti način – mama je dojila kad je smatrala da bi dijete trebalo biti gladno, a ne kad je svojim ponašanjem pokazivalo znakove gladi. Možda je to bilo i po nekakvoj određenoj satnici. U to se vrijeme događaju tzv. skokovi u razvoju koji se mogu prebroditi samo učestalim stavljanjem djeteta na prsa. Ako mama ustraje na svom strogom rasporedu, dijete bi moglo biti nezadovoljno i gladno pa će to polagano voditi ka konačnom kraju dojenja.
Nedavno je grupa australskih znanstvenika istražila međusobni utjecaj apetita djeteta i proizvodnje mlijeka u majčinim dojkama, poznat kao “sustav ponude i potražnje”. Istraživanja su dokazala da brzina stvaranja mlijeka ovisi o tome je li dojka ispražnjena potpuno ili samo djelomično. Praznija dojka brže proizvodi mlijeko, a puna sporije pa apetit djeteta na taj način kontrolira proizvodnju mlijeka. Istraživanja su također dokazala da je zdravo, donošeno novorođenče, ako mu se dozvoli da siše koliko želi, savršeno u stanju odrediti kolika mu je količina mlijeka potrebna u jednom podoju. Majka, bez obzira na veličinu svojih dojki, proizvest će baš tu količinu mlijeka koja je dostatna njezinom djetetu. Ono će tražiti jesti onda kad je gladno i jednostavno prestati kad bude sito. Neka djeca će zahtijevati količinski manje, ali zato češće podoje, a neka će popiti veću količinu mlijeka znatno rjeđe. Nažalost, mnogi odrasli teško će priznati da mala beba bolje od njih zna kada je gladna i da će potrebu za hranom znati i pokazati.
Dojenje prema rasporedu, kod zdravih, donošenih beba, izravno se upliće u odnos djetetova apetita i majčine proizvodnje mlijeka. Na primjer, ako beba pokazuje znakove gladi, a majka odgađa dojenje (jer po rasporedu još nije vrijeme za to), dojke ostaju pune pa proizvodnja mlijeka opada. Ako se to ponavlja iz hranjenja u hranjenje, količina mlijeka u dojkama zaista se smanjuje i uskoro nije dostatna za bebine potrebe. Nažalost, mnoge mame misle da moraju čekati da se dojke “napune” mlijekom prije nego odluče podojiti dijete jer će sisanje na praznoj dojci ostaviti dijete gladno. Količina masnoća u mlijeku opada što je duži razmak između podoja. Beba koja nastavi sisati istu dojku koju je sisala prije 30 ili 40 minuta, tako će popiti mnogo onog hranjivijeg, zadnjeg mlijeka, za razliku od bebe koja siše istu dojku nakon dva ili tri sata. Možda ste čuli i savjete da trajanje podoja mora biti točno određenog broja minuta na jednoj dojci. Znači li to da djetetu treba uzeti dojku iz usta kad štoperica pokaže da je vrijeme prošlo? Kako bi se odrasli osjećali da im usred ručka netko uzme tanjur i kaže da je vrijeme za objed isteklo?! Ne zaboravimo da bi neka djeca rado stalno bila na prsima pa čak i uspavana ne ispuštaju dojku iz usta.
Tako dolazimo do toga da na pitanje “koliko često treba dojiti dijete” zapravo nema odgovora koji vrijedi za sve mame i bebe jednako. Svaki par mama-beba u cjelini je potpuno jedinstven. Dojena djeca lako prilagođavaju svoje potrebe za dojkom prema okolnostima jesu li gladna, žedna, je li im vruće ili su samo nervozna, žele li se utješiti ili malo maziti. Kako novorođenče raste, ono ima potrebu za češćim i dužim podojima. Kad, nakon šest mjeseci isključivog dojenja, počne jesti i drugu hranu, dojit će rjeđe i možda kraće. U biološkom smislu, majčino tijelo će takve zahtjeve pratiti s lakoćom. Stoga se nikako ne bi trebalo miješati u taj odnos pokušajem hranjenja prema rasporedu.
Zašto se neke mame ipak odluče dojiti prema rasporedu?
Znati prepoznati što beba svojim plačem želi reći, puno je zahtjevnija vještina nego pogledati na sat ili slijediti savjet iz knjige koji točno kaže koliko često treba dojiti dijete. Čak i one mame koje su odlučile dojiti dijete na zahtjev, ponekad imaju potrebu pitati koliko je to ustvari često; svakih pola sata, sat, dva. Dojenje na zahtjev djeteta nema nikakvu vremensku odrednicu koja vrijedi kao pravilo nego je to upravo onda kada to njihovo dijete zaželi; danas ovako, a sutra sasvim drugačije. Mnogi roditelji su navikli na red i rutinu u svojim životima pa misle da je od velike važnosti da i beba slijedi određen raspored i rutinu. Neki pak vjeruju savjetima kako beba koja od najranijih dana “konzumira” nekakav “red” u hranjenju i spavanju, tako stječe dobre navike za kasniji život.
Mladi roditelji su, gotovo u pravilu, izloženi pritiscima sredine u kojoj žive i tuđim glasnim razmišljanjima što je najbolje za njihovo dijete. Ako su nedovoljno obaviješteni, nesigurni i ne vjeruju u svoje roditeljske instinkte, lako padaju pod utjecaj onoga što zovemo “općeprihvaćenim društvenim vrijednostima”. Dakle, ako društvo promiče stav da odrasli trebaju imati kontrolu nad ponašanjem djece, roditelji će se najvjerojatnije odlučiti za dojenje po strogom rasporedu (kao jednom od oblika kontrole nad djetetom). U društvu gdje su majke koje isključivo doje u strašnoj manjini, način ponašanja, brzina dobivanja na težini, obrasci spavanja kod djece hranjene adaptiranim mlijekom, postaju opća norma za sve bebe. U takvoj sredini, majci koja vjeruje i ustraje na svojim instinktima zaista nije lako. No ona će biti ispunjena zadovoljstvom i samopouzdanjem jer vidi da ima zdravo, sretno i sigurno dijete koje vjeruje svojem roditelju zato što ne mora očajnički plakati da bi mu bilo odgovoreno na zahtjev.
Mnogi odrasli ljudi u industrijaliziranim društvima većinom nemaju nikakva znanja o osjećajima i ponašanju beba pa u roditeljstvo ulaze s prilično nerealnim očekivanjima. Vjeruju da bebe ne znaju, ne osjećaju i ne mogu doslovno ništa. Kao da im nije jasno da i njihove bebe dolaze na svijet s potpuno istim potrebama kao i tisuće generacija novorođene djece u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Ti mali budući ljudi preživjeli su i razvili se jer su znali tražiti što trebaju. Njihove majke jednostavno su odgovarale na te zahtjeve, posebno one za hranom. I danas bebe znaju kad su gladne, žedne, umorne, uplašene, željne dodira i jako dobro umiju to izraziti. Stvar je u tome da mi to trebamo naučiti prepoznati.
